Interesantno je kako se najbolje životne ideje dobijaju kada ih čovek najmanje očekuje - nekoliko onih slatkih trenutaka pre nego što uplovi u mirne luke sna, naravno bez papira i olovke da ih dočekaju na noćnom stoliću pored kreveta na dohvat ruke. Ili u momentu pospanosti, kada misli nekontrolisano proleću kroz um i samo na kratak vremenski period se tu i zaustavljaju, dovoljno dugo da se ne zaborave. Naravno, koliko god kvalitetne, potpuno su neupotrebljive i protraćene ukoliko se ne pribeleže na papir relativno brzo.
Autobus pun ljudi još je jedno od bizarnih mesta za tako nešto... uostalom, ko to još radi? Ljudi bi se okretali i upućivali neodobravajuće i zblanute poglede, pitajući se šta radi taj tihi čovek koji se verbalno izražava na jedan potpuno drukčiji način, kako i zašto mu je uopšte palo na pamet da na parčetu papira piše naizgled nasumične škrabotine koristeći leđa saputnika-stranca kao nedovoljno tvrd i stabilan oslonac za papir, gde ga suviše jak pritisak olovke bode, a suviše slab ne ostavlja trag dovoljno čitak i vidljiv, čak i samom autoru ovog prilično apsurdnog dela? Odakle mu hrabrosti, odakle mu obraza da ostavlja obrise slova na zamagljenom staklu pored njega? Ionako će nestati uskoro! Niko neće mariti; niko neće imati interesovanja da se makar približi dovoljno blizu i pročita uska slova tog nekoherentnog rukopisa. Putnici susednih vozila će videti te žvrljotine obrnuto, sem ako ih autor ne napiše obrnuto sa isključivom namerom da se pročita... Svi će ostati nezadovoljni, u svakom slučaju.
Zar nije poenta da čitaoci budu zadovoljni, pitaće se autor. Zar ne piše zbog njih? Nevoljno će se preispitivati do iznemoglosti, sumnjajući u sebe i dvoumeći se... dok, napokon, ne shvati da u svetu, u kojem većina ljudi suzdržava iskrene pohvale i svesno traži greške, propuste i nesavršenosti u drugima, a najmanje u sebi, što bi prvenstveno trebalo, savršeni balans ne postoji... i nikada nije ni postojao. Ljudi traže tuđe greške i društvene neprihvatljivosti kako bi upirali prstom dok im se, poput njihovih shvatanja, ne ukoči ruka, do tog magičnog trenuka realizacije da su upirući jednim prstom u druge, ostala četiri usmerili u sebe.
Velika većina nikada ne shvati tu činjenicu - isuviše su gordi i zaslepljeni samim sobom da bi to priznali, čak i sebi. Ismevaju tuđe nesavršenosti iz istog razloga, stvarajući iluziju savršenog balansa.

Autor će konačno shvatiti da te ideje, koliko god bile apsurdne i sulude, treba pribeležiti kako ne bi zauvek odlutale i izgubile se u zaboravu, dok ostali i dalje začuđeno gledaju i čude se ovom nerazumljivom fenomenu.
Shvata da prava lepota leži u savršenom nesavršenstvu, u Kamijevom apsurdu - traženju razuma i smisla u potpuno nerazumljivom svetu. Balans se nikada ne ostvaruje, već konstantno fluktuira.
Ne pokušava da shvati, kao ni promeni tu činjenicu, već je u potpunosti prihvata.
I ostaje zadovoljan.

Marijan Miloš