Spajdermen je jedan od retkih neukaljanih likova stripovskih univerzuma. Čak je i Supermen u više navrata padao sa svog all-american trona patriotizma, apsolutnog dobra i čega već ne. Ne da Spajdermen nije imao svoje mračne faze, ali bilo je potrebno višedecenijsko scenarističko iživljavanje nad ovim Marvelovim likom da bi se njegova popularnost svela na mediokritetsku meru sa kojom savremene generacije glavnotkovskih stvaralca stripa očigledno jedino mogu da izađu na kraj.

Kroz sve te decenije, Spajdi je zadržao šarm i visprenost, koji su zapravo njegove najveće supermoći. Njegovo samoizrugivanje spojeno sa činjenicom da je Piter Parker bio geek decenijama pre nego što je to postalo cool doveli su do toga da je Spajdermen postao i ostao najdraži superheroj svih čitalaca stripova, pa čak i onih koji su prestali da čitaju stripove, ili sa svezaka prešli na grafičke romane.

Filmska trilogija sa početka milenijuma pokazala je da se Spajdermenov šarm lako preneo na platno i nije mi jasno kako je bilo koga iznenadila onomadnja odluka da se Spajdermen rebootuje za potrebe popunjavanja budžeta filmskog studija koji ima prava na njega.

U novoj reinkarnaciji Spajdija producenti su igrali na sigurno. Osveženi specijalni efekti i plavuša kao Spajdijeva devojka bili su dovoljni da daju nov polet pomalo izanđaloj franšizi, a glavni glumac je u ulogu uneo sav onaj šarm koji Doubi Makkakogoddasezvaše nije mogao ni da kupi u prodavnici, a kamoli da odglumi. Spajdermen se – veoma mudro – nije povezo za grimdark trendom superherojskih filmova, koji je (da budemo pošteni) započet sa X-Menima a zakucan sa Nolanovim Betmenima i poslednjim filmom o Supermenu. Spajdermen je i dalje lakrdrijaš koji nije opterećen potrebom da bude dark & cool, pa se samim tim obraća daleko široj publici od fokusiranog Betmena u kožnim tangama i krajnje neudobnim prevoznim sredstvima.

Naravno, posledica toga je i da je ta „šira publika“ pre svega mlađa i da od filmskog Spajdermena ima određena očekivanja. Studio se nije usudio da ta očekivanja izazove i dovede u pitanje, tako da je AS2 u velikoj meri tinejdžerska sapunica, koja je režirana tako da dva i kusur sata filma pre podsećaju na jedno četiri spojene epizode „Smolvila“ ili već neke slične serije, nego na integralno umetničko delo. 

Nije pomoglo ni to što se scenarista opredelio da uvede što je moguće više negativaca po kvadratnom milimetru (ili bajtu) filmske trake (ili digitalnog zapisa), ali da im takođe ograniči vreme pred kamerom. Tako se stekao utisak da su gledaoci suočeni sa repetativnom tinejdžerskom limunadramom, koja je mestimično isprekidana suludo dobrom akcijom i sjajnim specijalnim efektima, kao i kamerom koja neverovatno dobro prati Spajdija. Film bi bio daleko bolji sa jednim središnjim negativcem i kraćom ljubavnom pričom, ali ipak za svih dva i kusur sata trajanja Amejzing Spajdiše Dvice nisam poželeo da napustim projekciju, niti sam uzeo telefon da vidim šta ima novo dilje univerzuma. To je već dovoljno. AS2 relativno uspešno prepliće više priča o poreklu (origin stories) sa tipično tinejdžerskim problemima i priprema se da malo poraste, zajedno sa svojom publikom. To je sjajna priprema za zreliji i možda i malo mračniji treći deo možda trilogije, a možda i franšize.

Sve u svemu, ovo je film koji nije za gledanje na računarskom monitoru. Ulaznica jeste nešto skuplja, valjda zbog dužine trajanja, ali isplati se.

Amazing Spider-Man 2 (samo zato što je za jedno pola sata duži nego što bi trebalo) 6/10 

Ivan Jovanović Nightflier