Niš je imao čast da bude domaćin prvoj Lift žurci/svirci. Bilo je nekih koji su svirali, a bilo je i nekih koji su samo puštali lepu muziku. Uglavnom, lepa muzika. Ali nije baš kao ona muzikica što ide u liftovima.

Ceo program je naravno kasnio malo, ali navikli smo na to. Ovoga puta nije bio problem u organizaciji, nego jednostavno nije bilo ljudi do jedno 10 i kusur, kada je prvi bend, Za Dž, krenuo sa svojom svirkom.


Za Dž su momci iz Čačka, koji zvukom dosta podsećaju na svima dobro poznate Arctic Monkeyse. Oni su verovatno alergični na to poređenje, ali se uticaj Monkeysa definitvno oseća u njihovom zvuku. To, zapravo, i nije loša stvar. Neko će verovatno preterati i nazvati ih rip-off bendom, ali moj lični utisak je da to što podsećaju na AM ne znači da nemaju svoj neki lični pečat u muzičkom stvaralaštvu. Poprilično živahne pesme, sve su, što bi Englezi reki “upbeat”, i možemo reći da je ovaj nastup odlično poslužio kao zagrevanje za Repetitor koji je bio sledeći. Ma, odlično zagrevanje za bilo šta što bih mogao zamisliti. Naravno, sve svoje hitove su odsvirali, a meni se, lično, najviše svidela njihova obrada “Johnny be good”. Posle jedno 45 minuta ove sirove energije, kao što rekoh – Repetitor.


Repetitor je dinamični trio iz Beograda, koji karakteriše prvenstveno činjenica da im je cela ritam sekcija (dve trećine benda) ženskog roda. Ali kad je reč o svirci, Ana-Marija Cupin na basu i Milena Milutinović na bubnjevima mogu da pokažu i mnogim muškarcima kako treba svirati da bi to sve zvučalo “muški”. Boris Vlastelica, gitarista i vokal, je imao tri pedale (ne računajući štimer), od kojih su sve tri bile neka vrsta distorzije, i to dosta govori o tome kako ovaj bend zvuči. Skoro sam pisao o tome koliko je teško zvučati puno kada vas je samo troje, ali to ovim ljudima zaista nije problem. Borisov namučeni “Squier” zvuči kao zidina distorzije, što, uz uber-preciznu ritam sekciju, dovodi do opšteg utiska ogromne moći onoga što se čuje van bine. “Ja”, “Ogledalo”, “Zli sin” su samo neke od pesama koje smo imali prilike da čujemo, a čuli ih jesmo. I to na takav način da nam verovatno i dalje zuji u ušima. “Teško hodam” je bila poslednja pesma na njihovom nastupu, i za nju je Boris sišao sa bine, i odsvirao je u društvu najvernijih fanova, u prvim redovima.


Posle Repetitora – Kišobrani. Momci se bave di-džejingom, ali ne na način na koji smo navikli, već puštaju neku alternativniju muziku. Otprilike kao da pustite neki MTV Alternative. Znači, bilo je Killersa, Arctic Monkeysa, Crystal Castles, i još puno toga, zaista ne mogu da se setim svega. Međutim, žurku je oko pola 2 prekinula policija, i njihov set se završio ranije nego što su momci hteli, a i, čini se, ranije nego što je publika, koja se već, doduše, malo omanjila, htela. 

Odličan event, biće ga i svuda po Srbistanu nam dragom, pa ono, svratite, garant će biti dobrih bendova i Kišobrandžija da vam pruže utočište od kiše. Što od realne kiše, koja je, igrom slučaja padala sinoć, što od metaforičke kiše kiča i šunda koja ovde lije već par decenija bez prestanka.

txt i foto: Luka Radulović