Ako je neko, kojim slučajem, pomislio da se podžanr SF-a, nazvan cyberpunk, ugasio onog momenta kada je William Gibson prestao da se bavi njime, pogrešio je. I to mnogo. Doduše, Gibson nam je dao prilično uverljiv razlog zašto više ne piše tu vrstu proze. Po njemu je "istina neverovatnija od bilo kakve fantastike". U jednom od svojih ranijih intervjua, dodao je: "Da je neko ranih osamdesetih pisao o topljenu polarne kape, svetskoj računarskoj mreži i polno prenosivim autoimunim bolestima, smatrali bi ga ludakom". Teško je naći zamerku ovakvom načinu rezonovanja. 

Dakle, Gibson, autor kultnog "Neuromansera", Biblije cyberpunka (pod ovim ne podrazumevam nikakvu religijsku konotaciju, naravno), svojevoljno je napustio žanr koji ga je proslavio. Ako ste imali prilike da čitate neke njegove novije romane, to su, mahom, high-tech krimići, trileri na tragu njegovih ranijih dela, ali bez oznake naučne fantastike. "Prepoznavanje Obrazaca" je jedan od njih, mada sam iz njega zapamtio samo brzi način vođenja radnje, gomilu tehničkih detalja i glavnu junakinju. Ženska je žiletom sekla etikete sa garderobe jer je žešći anti-brendomanijak, i to mi se dopalo. Ona je još i neki stručnjak za ispitivanje tržišta, pa mi se taj nesklad još više dopao. Ipak, to NIJE cyberpunk, odrednica od koje je Gibson bežao još osamdesetih, pa najzad i utekao, i to doslovno. 

Nasleđe cyberpunka se ogledalo u likovnoj umetnosti, industriji video-igara, u filmovima. Najveći svetski teatar snova i dalje je Holivud, mada gubi bitku sa internetom, a on je znao da zagrabi iz bunara koji su cyberpunkeri jednom davno iskopali. "Matrix", tehnički, nije cyberpunk, ali koristi dosta njegovih izražajnih sredstava, kao i motive virtuelnog sveta na koji se korisnici priključuju direktnim "plug in" u svoj mozak. "Johnny Mnemonic" JESTE cyberpunk, ali nastao direktno prema priči pomenutog Gibsona, pa se možda i ne računa. "Elysium" ima u sebi dosta cyberpunk motiva. 

Ipak, ovog teksta ne bi bilo da nije bilo romana Richarda Morgana, "Altered Carbon". Kod nas je on preveden kao "Digitalni Ugljenik", a kad ga budete pročitali i videli NA ŠTA se odnosi naslov, shvatićete da prevod Gorana Skrobonje i nije bio baš najdosledniji. Skrobonja je, inače, uz Zorana Živkovića, preveo sve što ičemu vredi u SF i horor literaturi kod nas. U svakom slučaju, junak ovog romana, koji JESTE cyberpunk u podjednakoj meri kao i "Neuromancer", i ništa manje kvalitetan, je Takeši Kovač, pripadnik poslanstva UN. On je, zapravo, trenirani ubica sa prošlošću koja ga proganja, i gine već na trećoj stranici prologa romana. U svetu cyberpunka, to što neko gine ne znači, naravno, i da je STVARNO mrtav, jer je konstrukt njegove ličnosti, esencija svesti i sećanja ko je i šta je, smeštena u spremištu u zadnjem delu njegove glave. Elem, Kovača šalju sa matičnog Harlanovog Sveta na mitsku i sto osamdeset svetlosnih godina udaljenu Zemlju, u novom telu i sa novim zadatkom. On trebe, za račun prebogatog Benkrofta, da istraži sumnjive činjenice o navodnom samoubistvu njegovog novog poslodavca. Da, Benkroft je živ (em je ličnost cyberpunk romana, em je bogat pa može sebi da priušti novo telo), iako se navodno ubio, a na Kovaču je da otkrije istinu i uzme lovu za nagradu. Ili da pluta u tečnosti za očuvanje života beskrajno dugo. Činjenica da seksepilna Benkroftova žena ima svoju sopstvenu viziju kako Kovač treba da vodi istragu, kao i šta bi sa njom samom mogao da radi nasamo, nimalo ne olakšava posao glavnom junaku. Kad se u čitavu priču umešaju i druge plaćene ubice, vlasnici ilegalnih mesta za prostituciju i borbe na smrt, hotel po imenu "Hendrix", na čijem je pročelju ogroman hologram levorukog tamnoputog gitariste i koji ima sopstvenu svest i kozna šta sve ne...zbrka postaje potpuna. 

Ovo je visokooktanski krimi triler uronjen u cyberpunk do guše. Morgan nije napisao nijednu dosadnu stranicu u romanu, njegov način vođenja radnje je dementno brz, a u prilog mu ide i činjenica da mu je ovo roman prvenac. Još jedna, dakle, sličnost sa Gibsonom i "Neuromancerom" od pre trideset godina. 

U čemu je, konkretno značaj cyberpunka, pa tako i ovog dela? Uz svo dužno poštovanje prema liku i delu SF magova kao što su Arthur C. Clarke ili Isac Asimov, cyberpunk je ponudio novu, antiutopijsku, čitaocima bližu, manje pompeznu i hmm, na momente možda manje dosadnu fantastiku, koju svako može da razume i prihvati. Otprilike nešto slično kao i punk u rock muzici. Dakle, spoj visoke tehnologije (cyber) i niskog morala, tj. punk. Pa, anti-junak kao Kovač, kao i njegov stariji kolega Case, koga je izmaštao Gibson, pravi je primer tog lika koga je oblikovalo novo vreme i nove, niske vrednosti. Sjajan, sjajan roman. Da se vratimo na pitanje sa početka teksta. Treba li da dam odgovor ili ćete ga sami saznati, nakon čitanja "Digitalnog Ugljenika"?

Milan Katić