Wyatte - Road to Boshporus - October 2017
Wyatte - Road to Boshporus - October 2017

Dnevnik Ane Tank



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Stvarno je bio pravi podvig doći do ovog stripa. Zacrtao sam si već pred dosta dugo vremena da ga svakako želim nabaviti. Budući da nisam pretjerano vičan internet trgovini, tragao sam za njim na drugim izvorima. Poznam dosta ljudi koji čitaju stripove, većina ih i sakuplja (u ogromnim količinama), nitko ga nema. Prošao sam sve zagrebačke striparne, u više navrata periodički tražio, u nekima je bio odgovor da nisu niti čuli za strip, a neki ljudi su s određenim podsmjehom komentirali, „pa to je Iztok Sitar, autor stripa Zgodba o Bogu“.
Uvodno razmatranje
Vjerujem da se iza tog podsmjeha krije određena neupućenost u autorov opus, kao i ignorancija na njega. Nažalost, većina strip konzumenata, iz informacije da je autor izradio strip s potpuno praznim stranicama, shvatilo, uz određeni eventualni letimični pogled na njegove preostale uratke, koji su poprilično crtački stilizirani i izrađeni u isključivo autorskom stilu, dakle, apsolutno unikatan stil, koji se ni na koji način ne pojavljuje kod drugih autora (vrijednost, ali ujedno i prokletstvo!!), došli do zaključka da je autor, u najmanju ruku nekompetentan. Čuo sam čak izjavu da on nije, kao i da nikada neće biti majstor stripa, kao što su to npr. neki drugi ljudi iz tog miljea, neću navoditi imena.
Pa se ja sad pitam. Koji su uvjeti da se neku osobu proglasi majstorom u djelatnosti kojom se bavi?
Da vidimo. Gospodin Iztok se isključivo bavi stripom i svim srodnim djelatnostima (ilustracije, političke karikature, strip pasice, pisanje strip teorije) za život zadnjih dvadesetak godina. Dakako, treba istaknuti da mu je područje djelovanja uglavnom Slovenija ( a svi znamo kako je Slovenija ustvari mala zemlja). Dakle, samo ta informacija bi po mojoj logici stvari bila dovoljna da se čovjeka proglasi majstorom.
Idemo dalje. Kroz određene nedostatke u crtačkim vještinama, gospodin Sitar je, što je uostalom uvriježena praksa, pribjegao apsolutnom razvoju svog likovnog izraza. Što je tu loše? Dali je na tržištu potreban još jedan Ferri? Ili možda Manara? Možda neka kopija Pratta? Naravno da nije. Takve radove smo vidjeli, kao što ih i možemo i dalje vidjeti zahvaljujući vrijednom izdavaštvu u Hrvatskoj. Teme o izdavaštvu ću se još dotaknuti dalje u tekstu. Dakle, čovjek je kroz rad, a rad je znači djelatnost gdje pojedinac figurativno zasuče rukave (ponekad i doslovno) pa uz malo srca i odricanja krene raditi. U tom procesu, koji je ponekad i lud (barem ga poneki posmatrač sa strane tako doživljava) rodi se neka nova vrijednost. U slučaju autora ovog stripa, rodila se vrijednost jedinstvenog likovnog izraza, stiliziranog crteža, grafički poprilično nesavršenog, da bi se upravo iz te nesavršenosti isplivala savršenost. A što je savršenost? Jasnoća, preciznost, unikatnost, skoncentriranost na bitno. Omogućavanje lakog i tečnog praćenja radnje, jer strip je prije svega narativni medij, gdje je čitatelj vođen kroz djelo autorovom pripovjedačkom vještinom. Dakle, stvoren je novi likovni izraz,djelatnost je obogaćena za novu vrijednost. Po meni, to je odlika majstorstva.
Dalje, sposobnost izražavanja kroz različite forme. Naprimjer, nije isto izražavati se u formi političke karikature, kratkog geg stripa, strip pasice, kao i napraviti strip album obujma stotinjak stranica. Svaka od tih formi zahtjeva određen, specifičan način razmišljanja i postavljanja spram nje. Autor i u tome uspjeva. Možda sreća? Ili možda odlika majstorstva. Prije ovo drugo.
Jedan od važnih segmenata stripa kao medija je pripovjedanje. Najčešće tu ulogu obavlja osoba scenarist koja razrađuje priču da bi je kasnije crtao crtač. Iztok Sitar je u svojim stripovima i crtač i scenarist čime dokazuje svojevrsnu multidisciplinarnost, osoba koja je kompletni autor. Treba napomenuti i teme, te publiku koja je obuhvaćena u njegovim stripovima. Tu se radi o spektru raznih tema, najčešće vezanih uz ljude, obične ljude, točnije, priče u kojima se i mi kao čitatelji možemo pronaći, ponekad čak i nasmijati, „pa gledaj, ovaj lik je kao moj frend iz osnovne“, „Ana me podsjeća na frendicu iz srednje“ i sl. Stvarni život preslikan u slikoviti svijet stripa. Najčešće su teme, barem kod strip albuma (Dnevnik Ane Tank, Glave, Zgodba o Bogu, Crni ljudi bijele kosti, 4000) vezani su uz određene probleme društva. Licemjerje kojeg smo svjedoci (barem određen broj ljudi), krutost i bezličnost nekih društvenih institucija, nacionalizam, homofobija, ovisnosti. To su izgleda teme koje autor s posebnom strašću obrađuje. Pretpostavljam da je samoangažman u slučaju rada na takvim temama maksimalan. Vjerojatno je prisutna neka iskra, neki prkos koji se kad tad mora ispoljiti, a strip je, iako je manje društveno prihvaćen medij od primjerice filma ili glazbe (razlog je vjerojatno otežana konzumacija jer traži dodatni angažman čitatelja, kao naprimjer knjige) odličan način za to. Dakle, autor je prilično sposoban kao i srčan pripovjedač s, vjerovali ili ne, osobnom misijom. A kada čovjek uloži i nešto osobno u svoj rad, tada su rezultati tu. Tada je najbolji rezultat, tada djelo poprima nešto što se u nekim formama naziva umjetnost.
Dakle, stripove ovog autora je, vjerovali ili ne, praktički nemoguće nabaviti u Hrvatskoj.  Ja sam uspio tako što sam, eto, zasurfao malo internetom i uočio da se ipak može nabaviti, i to u striparni Babilon iz Đakova, pa sam ga odmah i naručio. Zanimljiv detalj je da prilikom uplate novaca u pošti, dok sam čekao svoj red, uočio knjigu Dnevnik Ane Frank, koja je bila na prodaju. Taj detalj bi me mogao dalje odvesti u diskusiju, razglabanja o metafizici povezanosti elemenata situacije u kojoj se čovjek nalazi, gdje se ponekad kockice slože na prilično zanimljiv način. No pustimo to sad, strip je kupljen, drugi dan stiže na adresu. Isti dan strip sam pročitao, prospavao noć i hajdemo sad na pisanje recenzije.
Dnevnik Ane Tank
Izdanje koje sam nabavio je od Beogradske izdavačke kuće Omnibus, nabavio bih bez problema i izdanje nekog Hrvatskog izdavača, ali na žalost ono ne postoji, tako da me ništa nije sprečavalo da nabavim ovo izdanje.
Prije svega, treba reći da se radi o jako kvalitetnoj produkciji izdanja. Meki uvez, sjajan masni papir, na kojem do finog izražaja dolazi kolorirani strip, kao i tekst koji se isčitava s posebnim guštom. U izdanje je još uključen i opširan predgovor Zorana Đukanovića, koji na prilično interesantan način obrađuje niz tema koje su usko vezane za strip. Daje osnovne informacije o autoru, dio njegove biografije, dotiče se stila crtanja i pripovijedanja, kao i obrađuje glavnu temu samog stripa, a to je ovisnost. Iako se u samom stripu obrađuje heroinska ovisnost, tj. proces navlačenja mlade osobe na Heroin, on povlači paralelu s duhanskom ovisnošću koja je po mnogočemu slična, iako su posljedice daleko blaže u bilo kojem smislu.
Strip Dnevnik Ane tank priča je o jednom, u najmanju ruku zanimljivom odrastanju mlade ženske osobe. Djevojka koja je krenula u život poput mnogih drugih. Ajmo reći da je bila članica jedne klasične radničke obitelji koja se po ničim posebno nemože okarakterizirati kao ekstremno loša ili ekstremno dobra. Drugim riječima, sudbina koja je mladu djevojku zadesila, skoro pa i nije strogo uvjetovana roditeljskom brigom, eventualno da je postojala veća iskrenost i kompatibilnost između roditelja, više ljubavi i suosjećanja, možda do svega nebi niti došlo, možda priča nebi tendirala ka negativnom smjeru. Njeni roditelji su poput i mnogih drugih zasnovali obitelj i nastojali u nekim svojim mogućnostima voditi računa o njoj, recimo da možda u svom nastojanju se nisu pretjerano iskazali.
Cijela priča ispričana je na način da je autor, za potrebe stripa promijenio rod. Tako radnju stripa pratimo iz Anine perspektive, tj. saznajemo detalje njezinog života iz dnevnika kojeg je napisala. Tu mi se čini da dolazi do određenog nesporazuma, budući da sam stekao dojam da se više radi o svojevrsnoj ispovjesti, a ne o dnevniku. Čini mi se da tekst koji se raspliće kroz strip, a on započinje od Anina rođenja pa sve do tragičnog trenutka u njenom životu (nije njena smrt) više me podsjeća na ispovijest. Točnije, po mome mišljenju bilo bi preciznije strip nazvati Ispovijest Ane Tank. Dnevnik kao forma uglavnom je strogo definiran vremenom, točnije, zapis koji se u dnevniku navodi, napisan je u datom trenutku života dotične osobe. Dok u ovom stripu ipak nije moguće da je Ana dnevnički zapisala period svog ranog djetinjstva, kao što i neki njeni zaključci iz predškolske dobi i školske djeluju prezrelo za osobu tih godina. Realnije mi je naprimjer da je nakon svih događaja u stripu, odlučila sve, crno na bijelo, staviti na papir kako bi drugima, a i samoj sebi objasnila kako je do svega došlo. No to i nije neki propust, bio to njen dnevnik ili osvrt na odrastanje, dobro je ispripovijedano, a to je najvažnije.
Ana biva portretirana kao osoba koja je do većine zaključaka o životu, vjerojatno zahvaljujući nedovoljnoj komunikaciji s roditeljima, profesorima i sl. došla sama. Sama je dolazila do zaključaka kako se prave djeca, sama je otkrivala svoju seksualnost, sama je proučavala svoje tijelo, novopridošle osjećaje, senzualnost, pretvorbu iz malog pačeta u napirlitanu paunicu. Zbog relativnog nezadovoljstva okolinom kojom je okružena, nemogućnošću da pronađe neko svoje mjesto u društvu, radije je stvar preuzela u svoje neiskusne ruke. Pronašla je srodnu dušu u momku zvanom Maj. Njih dvoje kliknuli su već na prvom kratkotrajnom susretu, da bi se razvila ljubav, kao i međuzavisnost, koja ponekad u stvarnom životu može biti kobna. U slučaju njih dvoje, njihova međuzavisnost urodila je kreiranjem svog vlastitog utočišta. Kada bi bili zajedno, za njih dvoje ništa drugo nebi bilo važno. Tu Ana otkriva i svu moć seksualnosti i seksualnih užitaka. Počinje obilato uživati u svojoj seksualnosti, s osobom koju obožava. Budući da su otkrili svoju oazu slobode, oaza slobode po meni je mjesto, ili određena situacija, gdje se čovjek osjeća slobodno, osjeća se živo, kao da je spojen s svojim unutarnjim bićem (malo metafizike). Oazu slobode je moguće postići u društvu prikladne osobe, ili u radu, ako radimo nešto s velikim žarom i istinskim zadovoljstvom. U Aninom i Majevom slučaju, njihov mir i sreća imao je već spomenutu negativnu progresiju jer su u svojim druženjima naginjali ka sve težim drogama, a i postepenim udaljavanjem od realnog života i sve češće zavlačenje u oazu. Droga je bila relativno lako dostupna, ulice su pune dilera, bila je primamljiva, opojna, jednostavno je bilo nemoguće oduprijeti se. Stvari kreću nizbrdo da bi na kraju završile kobno, no kako završava priča, potrebno je pročitati strip koji svakako preporučujem.
Crtež je, kao što je već u uvodnom dijelu rečeno, plod autorova istraživanja medija, kao i pronalaženje vlastitog stila, vlastiti crtački identitet. Crtež je kompletno izrađen ručno, od prvotne skice do tuširanja pa kasnijeg koloriranja akvarelom. Sitar upotrebljava debele linije tušem, s likovima uvijek u prvom planu s tek neznatnim utjecajem prostora i okoline. Sam crtež je poprilično karikiran s nekim, rekao bih specifičnostima gdje autor voli likovima, a pogotovo ženskim, crtati pune usne, kao i duga vitka tijela. Zanimljivo je i to, da bez obzira na popriličnu karikaturalnost, likovi djeluju, barem oni koji to trebaju, poprilično senzualno i erotično, posebno vidljivo kod Ane. Tu je uočljivo da autor i netreba crtati realistično, a da može dobiti i na svoj način željeni efekt, ako ne i bolji. Kolor je izveden tehnikom akvarela, lijepo, s osjećajem za boju, dominiraju velike obojane plohe. U likovnom svijetu moglo bi se možda usporediti s slikarom Paul-om Gauguin-m koji je na sličan način radio, bojio svoje slike iz faze boravka na polinezijskom otočju, gdje opet, njegovi modeli domorotkinja podsjećaju na Sitarove likove.
Strip je to vrijedan pažnje. Autorsko djelo jedne osobe, vidljiv popriličan samoangažman i osobna potreba da se priča ispriča. Vjerujem, iako nemam svojih iskustava s drogama, da je proces zavodljivosti istih od početka navlačenja pa do ozbiljne navučenosti i nemogućnosti prestajanja i više nego dobro, da ne kažem upozoravajuće prikazan. Tako da strip ima i svojevrsnu edukativnu svrhu. Mislim da nebi bilo loše da strip čitaju adoloscenti, kao i roditelji, kojima se ovdje daje do znanja u kakvom svijetu njihova djeca žive, kakve im se sve stvari na ulici nude. 
Također, vjerujem da bi se strip svidio čak i više ženskoj publici, budući da je ispričan iz perspektive jedne djevojke, budući da ima neku senzualnu snagu. Nije prvoloptaški provokativno seksualiziran, kao niti ekscesivan. Čak je i na jednom internet forumu primijećen taj fenomen, da njegove stripove više preferiraju djevojke, na što on dodaje da je to zato jer su iste pametnije.
Završno razmatranje
Zašto ovog stripa, a i općenito ostalih stripova ovog autora nema na Hrvatskom tržištu neznam. Vjerujem da svojim autorskim pristupom, kao i temama koje obrađuje to svakako zaslužuje. A i nije kao da je Slovenija (država od kuda dolazi autor) nešto pretjerano daleko. No vjerujem da će se s vremenom, tj. nadam se da će se i kod nas pojaviti koji autorov album, nadam se da će Hrvatski izdavači prepoznati određeni potencijal. S druge strane, iskreno me zanima kako su zastupljeni Hrvatski autori u Slovenskom izdavaštvu? Dali se izdavaju, dali su te dvije zemlje, iako granicom, a i jezikom razdvojene, u svijetu stripa povezane. Ako i nisu, nebi svakako bilo loše da se više povežu jer očito obje imaju nešto za reći kroz taj medij.

Josip Stupić



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva