Da sinoćna noć u niškom klubu “Feedback” bude nešto drugačija nego obično pobrinuli su se bendovi Fluid Underground, There. i Consecration.

Ja sam tu “različitost” video u onome šta momci iz ova tri benda nude. Pomenuta različitost se možda ne bi osećala da se sve ovo odigralo u drugom gradu, u drugoj državi, jer su tonovi koje su se mogli sinoć čuti posebno iščašeni od naše okoline i stvarnosti koju većina nas poznaje.

Prvi majstori te nove stvarnosti bili su Fluid Underground. Razarajućim rifovima i snažnim vokalom silovito su otvorili svirku. Ovaj tzv. stoner rock možda nije mnogo popularan na Balkanu, ali videlo se da Vlasotinčani dobro (po)znaju (ono) šta rade. “Svetlana”, “Ti goriš”, “Jesen” neke su od pesama koje su se mogli čuti. Oni sviraju po drugi put pred Nišlijama, ali njihov materijal nije bio nepoznanica za prisutne. Tokom četrdesetak minuta, koliko je trajao njihov nastup, publika je pomno upijala gitare i stihove. Siguran sam da neće puno proći i da će Fluid Underground ponovo gostovati u gradu na Nišavi.

There. je dokaz da se u teškim vremenima pravi odlična muzika. Konzumiranje i kreiranje post rocka poslednjih godina u Srbiji, kao i u Nišu, sve je učestalije. U skladu sa tim “novim” navikama ove Nišlije polako, ali sigurno probijaju svoj put koristeći talenat i ljubav prema gitarskoj konstrukciji koja seže do nekih malo većih visina – kosmičkih. Kosmičkih, jer njihova muzika stvarno tako zvuči. Svirali su pesme sa nedavno objavljenog EP izdanja “Session 4”, kao i par novih kompozicija koje u svojoj dužini naglo menjaju atmosferu, brzinu, ritam… A kako se tonovi smenjuju tako i njihovi tvorci oblikuju svoje pokrete na sceni. Jedna stvarno besprekorna igra.

Pre samog početka Consecrationa, pala mi je na pamet njihova prva svirka u Nišu, 2009. godine, u okviru  Sounds of struggle festivala. Setih se kako sam tada jednom drugaru koji je, ne poznajući kvalitete fenomenalnog benda o kom govorim, hteo da ode. Da izađe iz kluba Pravnog fakulteta i jednostavno napusti svirku ne dajući šansu poslednjem bendu, “headlineru” večeri. Morao sam da intervenišem. Ubeđivanje nije dugo trajalo. Odluka da ih posluša pala je donekle momentalno u trenutku kada sam, pokušavajući da ih klinački smestim u neki žanr i da pojasnim šta to oni sviraju, spomenuo da njihov pevač (i gitarista), Danilo Nikodinovski, peva na srpskom! Nažalost, dok je moje ubeđivanje trajalo, masa ljudi je izašla, tako da ih je tog dana, tj. večeri slušalo malo ljudi.

Sinoć, nekoliko godina kasnije, situacija je drugačija. Pristojno popunjen klub i narod u njemu koji reaguje na svaku pesmu. Sa oduševljenjem! Prvim okidanjem žice u numerama “Vert” i “Cimet” zapljuskuje me napredak ovih ljudi, kao muzičara. Nisam siguran da li ih je pre četiri godine gledao neko od prisutnih, ali ovo nije bio isti bend. Tada su mi zvučali poprilično originalno; bučno; nekontrolisano. Sinoć su tu divlju originalnost pripitomili, i kanalisali je tamo gde su hteli. Preko pevanja, cimanja gitara do zvuka koji  je naprosto morao biti savršen da bi ovakav jedan kolektiv na bini zvučao potpuno. Ubeđen sam da niko ne bi imao ništa protiv reprize onakvog isceniranog haosa koji je sinoć protutnjao Južnom prugom.

Set lista (Consecration):
Vertikala
Cimet
Rinasek
Luka Čeh
Aligator
Praskozorje
Barikade
Univerzum zna
Somna
Đavo nije urban

txt: Nenad Cvetković
foto: Damjan Stojanović