Kristijan Đuranović – I Speak
Helly Cherry
Ako ste posjetilac crnogorskih klubova, ime Kristijana Đuranovića vam svakako nije novo. Ako ime ne znači mnogo, onda je lik iza Fender Telecaster sigurno poznat. Na sceni je prisutan dobrih dvadesetak godina, od toga, sigurno petnestak profesionalno, i kao frontman i glavni gitarista bendova Retro, Nuclear Mama, a sada je došlo vrijeme i za solo projekat.
„I Speak“ je instrumentalno jazz funk putovanje kroz godine Kristijanovog života i rada. Ni prvi, niti zadnji album sličnog usmjerenja, ali ga izdvaja ono što je Kristijan tokom godina magistrirao kao malo koji muzičar – vrlo iskrena emocija iza svakog proizvedenog tona. Svo iskustvo, sve greške, sve korisno, sve što je naučio i preko leđa prelomio od vremena Elizabet (prvog dječačkog benda), pa sve do posljednjeg projekta, sve je kanalisano u ovaj jedan album uz pomoć Branka Markovića (bas gitara) i Slavena Ljujića (bubnjevi). Nemojte da vas navede na pogrešne zaključke to što je instrumentalan album. Nemojte molim vas odmah da pomišljate na jednosmjernosti ili megalomaniju. „I Speak“ je sasvim suprotno od svega toga, i jedan je vrlo prijatan, pitak i zanimljiv album - zanimljiv za uho, za duh, i vrlo zanimljiv za intelekt, prepun melodija koje će vas grijati, prepun onih gitarskih trikova koji izvlače osmjeh na licu.
Fender Telecaster u rukama Kristijana Đuranovića priča, govori i pjeva, pretvara se u više od pukog drvenog instrumenta. Tonove i melodije koje stvara su iskreni, topli, puni optimizma i u ovoj prohladnoj i kišovitoj novembarskoj noći, ovi tonovi griju kao proljetno sunce. Kristijan Đuranović je vrlo umješan gitarista. Svoj instrument koristi da bi njime komunicirao, govorio publici, ima itekako što da kaže, i ovdje su sva njegova umješnost i trud predstavljeni na najbolji mogući način.
Kompletnoj atmosferi mnogo dodaje i činjenica da je album sniman uživo, tj. instrumenti + pojačala, mikrofoni su sve hvatali i onda se sve snimalo. Ovaj „old school“ pristup snimanju, za razliku od jednostavnijeg, čisto digitalog oblika (direktno u kompjuter) je omogućio Kristijanu i snimatelju Duki Martinoviću da se poigravaju sa zvukom, sa toplinom i dubinom zvuka na albumu, i dobili su jedan zadivljujući rezultat. Ako detaljnije poslušate mnoge albume sa domaće scene, primjetićete hroničan problem u produkciskom poslu. Zvuk je blijed, ispijen i sterilan i samo najskuplji projekti imaju zadovoljavajuće visok kvalitet zvuka. A onda uzmete Kristijanov „I Speak“ i zapljusne vas taj jedan veliki talas prijatnog i toplog zvuka, koji širi osmjeh na licu i opušta tijelo. Prostire se poput toplog ljetnjeg vjetra, kao dodir žene i ostavio me je prijatno iznenađenim. Ma, prijatno iznenađen je lagano rečeno. Danima ga ne vadim iz plejera i uskoro će se i disk i sami plejer izlizati od preslušavanja (žena me već tjera iz kuće).
Ovdje moram spomenuti pjesmu „Rain Again“, laganu i eteričnu pjesmu na kojoj se na vrlo dramatičan način osjeća sav trud i svo vrijeme uloženo da se ovaj album snimi kako dolikuje. Zvuk gitare je apsolutno perfektan. Detaljan do krajnosti, kristalno jasan, i svaki i najmanji trzaj trzalicom se čuje tako upečatljivo da ne ostavlja ravnodušnim niti jednog muzikofila.
Album obiluje detaljima, onim sitnim gitarskim i studiskim trikovima koji drže pažnju uvjek na visokom nivou. Koliko god puta da preslušavam album, uvjek nešto novo i uzbudljivo čujem. Kratki djelovi solaže snimljeni unazad, sitni tonovi koji se niotkud pojavljuju tu i tamo, i sve upakovano u besprekornu i jako prijatnu produkciju. Dugo je trebalo čekati na ovaj album, ali se čekanje isplatilo jer je Kristijan Đuranović uradio jedan album koji osvaja na prvo slušanje i ostaje u glavi doživotno. Tokom zime 2013/2014 nikako ga ne propuštajte na svirkama kod kuće i u regionu.
Nikola Franquelli
„I Speak“ je instrumentalno jazz funk putovanje kroz godine Kristijanovog života i rada. Ni prvi, niti zadnji album sličnog usmjerenja, ali ga izdvaja ono što je Kristijan tokom godina magistrirao kao malo koji muzičar – vrlo iskrena emocija iza svakog proizvedenog tona. Svo iskustvo, sve greške, sve korisno, sve što je naučio i preko leđa prelomio od vremena Elizabet (prvog dječačkog benda), pa sve do posljednjeg projekta, sve je kanalisano u ovaj jedan album uz pomoć Branka Markovića (bas gitara) i Slavena Ljujića (bubnjevi). Nemojte da vas navede na pogrešne zaključke to što je instrumentalan album. Nemojte molim vas odmah da pomišljate na jednosmjernosti ili megalomaniju. „I Speak“ je sasvim suprotno od svega toga, i jedan je vrlo prijatan, pitak i zanimljiv album - zanimljiv za uho, za duh, i vrlo zanimljiv za intelekt, prepun melodija koje će vas grijati, prepun onih gitarskih trikova koji izvlače osmjeh na licu.
Fender Telecaster u rukama Kristijana Đuranovića priča, govori i pjeva, pretvara se u više od pukog drvenog instrumenta. Tonove i melodije koje stvara su iskreni, topli, puni optimizma i u ovoj prohladnoj i kišovitoj novembarskoj noći, ovi tonovi griju kao proljetno sunce. Kristijan Đuranović je vrlo umješan gitarista. Svoj instrument koristi da bi njime komunicirao, govorio publici, ima itekako što da kaže, i ovdje su sva njegova umješnost i trud predstavljeni na najbolji mogući način.
Kompletnoj atmosferi mnogo dodaje i činjenica da je album sniman uživo, tj. instrumenti + pojačala, mikrofoni su sve hvatali i onda se sve snimalo. Ovaj „old school“ pristup snimanju, za razliku od jednostavnijeg, čisto digitalog oblika (direktno u kompjuter) je omogućio Kristijanu i snimatelju Duki Martinoviću da se poigravaju sa zvukom, sa toplinom i dubinom zvuka na albumu, i dobili su jedan zadivljujući rezultat. Ako detaljnije poslušate mnoge albume sa domaće scene, primjetićete hroničan problem u produkciskom poslu. Zvuk je blijed, ispijen i sterilan i samo najskuplji projekti imaju zadovoljavajuće visok kvalitet zvuka. A onda uzmete Kristijanov „I Speak“ i zapljusne vas taj jedan veliki talas prijatnog i toplog zvuka, koji širi osmjeh na licu i opušta tijelo. Prostire se poput toplog ljetnjeg vjetra, kao dodir žene i ostavio me je prijatno iznenađenim. Ma, prijatno iznenađen je lagano rečeno. Danima ga ne vadim iz plejera i uskoro će se i disk i sami plejer izlizati od preslušavanja (žena me već tjera iz kuće).
Ovdje moram spomenuti pjesmu „Rain Again“, laganu i eteričnu pjesmu na kojoj se na vrlo dramatičan način osjeća sav trud i svo vrijeme uloženo da se ovaj album snimi kako dolikuje. Zvuk gitare je apsolutno perfektan. Detaljan do krajnosti, kristalno jasan, i svaki i najmanji trzaj trzalicom se čuje tako upečatljivo da ne ostavlja ravnodušnim niti jednog muzikofila.
Album obiluje detaljima, onim sitnim gitarskim i studiskim trikovima koji drže pažnju uvjek na visokom nivou. Koliko god puta da preslušavam album, uvjek nešto novo i uzbudljivo čujem. Kratki djelovi solaže snimljeni unazad, sitni tonovi koji se niotkud pojavljuju tu i tamo, i sve upakovano u besprekornu i jako prijatnu produkciju. Dugo je trebalo čekati na ovaj album, ali se čekanje isplatilo jer je Kristijan Đuranović uradio jedan album koji osvaja na prvo slušanje i ostaje u glavi doživotno. Tokom zime 2013/2014 nikako ga ne propuštajte na svirkama kod kuće i u regionu.
Nikola Franquelli