Pre nekoliko godina sam na svom prastarom televizoru (koji je inače hvatao dva kanala, prošarana tačkama, linijama ili nekim LSD ludilom u zavisnosti od vremenskih prilika) naišao na veoma poznat niz zvukova koji se jedva probijao do mene. Neki delić u mojoj glavi se pokrenuo i odjednom mi je sve došlo – minimalistička crno-bela uvodna špica serije Homicide: Life on the Street.


Za one koji se nikad nisu susreli sa ovim retkim televizijskim programom (ako je to uopšte moguće) krenuću ispočetka. Homicide ili kako su je, razumljivo, preveli kod nas Odeljenje za ubistva, je serija čiji je tvorac Pol Atanasio i koja je počela sa emitovanjem 1993. godine i nastavila sve do 1999. godine nakon čega je krunisana dvosatnim filmom, konačnim oproštajem od cele ekipe. Za svog života serija je dobila neke značajne nagrade, a glumci (iako sada uglavnom zaboravljeni) su uživali popularnost. Ovo poslednje i nije toliko bitno ali sam ipak želeo da vas bombardujem samom pomisli na činjenicu da je to nešto bilo i dobro i popularno.

Šta je onda to što je bitno? Pa, serija prati detektive jednog odeljenja za ubistva u Baltimoru na njihovom putu ka razrešenju slučajeva, ali pritom posvećujući pažnju razvitku likova na tom putu, promenama koje doživljavaju, kao i ličnim i profesionalnim problemima sa kojima se suočavaju. Znači ono na šta se stavlja naglasak nije samo ubistvo, već sve oko njega, čitav spektar likova i pratećih emocija.

Povrh svega serija je dovoljno autentična da poseduje neke elemente koji jednostavno ostanu urezani u sećanje. Teško je ne zapamtiti ogromnu belu tablu na kojoj su ispisana i podeljena imena svih žrtvi trenutno na „obradi“ poput neke božanske birokratije. Isto tako i takozvana Kutija, naizgled obična prostorija u kojoj detektivi ispituju osumnjičene pod budnim okom iza ogledala. Naravno, za vreme, ponekad namernih, treptaja ispitivanje ume da preskoči crtu zakona. Čak i u tim trenucima ostajemo zadivljeni strašću kojom su vođeni u potrazi za istinom, makar to radili namerno kako bi nas privoleli da saosećamo.

Što se tiče samih likova...

Svakako jedan od najupečatljivijih je Frenk Pemblton, ambiciozni mladi detektiv, jezuitskog učenja, jedan od najboljih. Preko njega suočeni smo sa otuđivanjem od vere, porodice, njegovom opsednutošću poslom do granica šloga, a zatim i ponovnog oporavka koji kao da vodi u krug.

Zatim tu je njegov partner, Tim Bejlis koji se pojavljuje kao mladi, neiskusni detektiv, sklon filozofiranju, ali sasvim nespreman za suočavanje sa monstrumima u Baltimoru. Zapravo, i nisu same ubice ono što mu smeta već spoznaj tamnih aspekata ljudske prirode, shvatanje za šta su sve ljudi sposobni, pa za šta je i on, samim tim, sposoban.

Cela serija ipak odiše i humorom, koji ponekad ide ruku pod ruku sa smrću, ili zbog stečene neosetljivosti detektiva ili zbog shvatanja života kao takvog. Tu do izražaja dolazi Meldrik Luis, lik koji simbolično izgovara i prvu i poslednju rečenicu u seriji, zatvarajući krug.

Tu je i mnoštvo drugih kao što su Kej Hauard, jedno vreme jedina detektivka i zato sklona samo-dokazivanju, Majk Kelerman, detektiv pridošlica sa inklinacijama ka drugoj strani zakona, kao i nedodirljivi Luter Mahoni, narko bos itd...

Ono što se u svakoj epizodi oseća, bilo u muzici ili nečemu drugom, je taj dodir devedesetih (imajte na umu, ne naših devedesetih) kada je cvetala alternativa, pojavio se grandž i stvorila čitava jedna nova sila neophodna za novu deceniju.

Talentovana ekipa scenarista kao i glumaca (čak i onih koji se pojavljuju samo jednom, ali opet savršeno izvode traženo) učinila je da Homicide: Life on the Street i nakon sveg ovog vremena ostane kultna tvorevina. Tema serije nikad nije bila smrt već život koji ostaje, koji se možda i razvija iz nje, okolnostima izmenjen i ponekad u potpunosti preokrenut. Život koji se, pre svega, nastavlja.

Dragomir Simović