Black Sabbath - 13
Helly Cherry
Bez imalo dvoumljenja, za Black Sabbath se može reći da su izmislili moderni heavy metal. Svaki rif korišten danas, je ovakva ili onakva varijacija rifova koje je Tonny Iomy prvi odsvirao. Zato, prije nego čovjek formira mišljenje o ovom albumu i prenese ga na papir, treba uzeti u obzir godine koje članovi imaju na ramenima, sav uloženi rad tokom prethodnih 40 godina, i svo iskustvo. Imajući u vidu ovo ...
Black Sabbath su oborili još jedan rekord - u isčekivanju albuma u originalnoj postavi. Još od 1998 godine i „Reunion“ albumu se šuška o albumu sa Ozzy-em ispred mikrofona. Nekada su bile glasine, nekada čvrsta uvjerenja, ali bi se sve ubrzo demantovalo. Kao što i sam Ozzy kaže na omotu, „sa svim tužbama, egom i neslaganjima ...“ na kraju je jedino ostalo da se čeka. I čekalo se dobrih 15 godina (ili 25 ako računate od posljednjeg studiskog ostvarenja sa Ozzy-em).
Za razliku od blues-a gdje izvođačima godine samo idu na ruku, u metalu godine jako utiču na onu oštricu izvođenja koja je toliko bitna i bez koje muzika zvuči neuvjerljivo. Nakon prvog (ovlaš) preslušavanja, u privatnosti svojih slušalica i misli, bio sam razočaran. Iskreno, nisam očekivao da će „13“ biti album koji bi se mogao porediti sa onim prvim remek djelima, ali nisam očekivao ni album koji bi jedva mogao da stane rame uz rame sa najslabijim ostvarenjima iz osamdesetih godina (DIO period naravno isključen). Album je sporijeg tempa, sporiji nego što smo navikli, vjerovatno proizvod godina, i to me je najviše razočaralo. Usporen, trom, glomazni div koji se kreće pod težinom godina. Barem mi je tako zvučao nakon prvog preslušavanja. Međutim, ovo nikako nije loša strana albuma, samo moje subjektivno očekivanje nije bilo ispunjeno, i to se počelo pokazivati kada sam napokon počeo ozbiljno da preslušavam i otkrivam sve detalje. Uvodna pjesma „End Of The Begining“ formom dosta podsjeća na njihov prvi veliki hit (pogodite koja pjesma?), ali to je slučaj sa još dosta njihovih pjesama iz svih perioda života benda. Početak je baš trom, ali negdje nakon jedne trećine pjesme, počinje ono zašto su Black Sabbath poznati. Album nastavlja u vrlo sličnom tempu i atmosferi, i da je cijeli ovakav, bio bi prosječan. Međutim, na sredini se nalaze dvije pjesme koje izdvajaju „13“ iznad prosjeka. Prva „Zeitgeist“, lagana, eterična pjesma, tipični intermezzo između dvije cjeline (nešto što Tonny Iomy gaji dosta dugo), i odmah poslije nje dinamična „Age Of Reason“. Jeste, „Zeitgeist“ dosta podsjeća na „Planet Caravan“, ali koga briga kada ovako dobro zvuči. Svaka im čast za ove dvije pjesme! Uradili su čak i jednu blues pjesmu, „Damaged Soul“, nešto što se od Sabbath-a ne čuje često.
Odabir tema o kojima Ozzy pjeva je takođe vrlo interesantan i način na koji su obrađene i odpjevane otkrivaju i dalje mlad i svjež um. Tijelo može biti u godinama, i to se da osjetiti, ali ispod skalpa ovi ljudi su i dalje mladi i dobro živi. Ne dajte da vas pomalo otromboljena atmosfera prevari. Istina, „13“ ne može primaći nekim ranijim ostvarenjima, ali je dobar stari Black Sabbath. Treba biti zadovoljan sa onim što se ima, i onda se otkriva prava sreća.
Nikola Franquelli
Black Sabbath su oborili još jedan rekord - u isčekivanju albuma u originalnoj postavi. Još od 1998 godine i „Reunion“ albumu se šuška o albumu sa Ozzy-em ispred mikrofona. Nekada su bile glasine, nekada čvrsta uvjerenja, ali bi se sve ubrzo demantovalo. Kao što i sam Ozzy kaže na omotu, „sa svim tužbama, egom i neslaganjima ...“ na kraju je jedino ostalo da se čeka. I čekalo se dobrih 15 godina (ili 25 ako računate od posljednjeg studiskog ostvarenja sa Ozzy-em).
Za razliku od blues-a gdje izvođačima godine samo idu na ruku, u metalu godine jako utiču na onu oštricu izvođenja koja je toliko bitna i bez koje muzika zvuči neuvjerljivo. Nakon prvog (ovlaš) preslušavanja, u privatnosti svojih slušalica i misli, bio sam razočaran. Iskreno, nisam očekivao da će „13“ biti album koji bi se mogao porediti sa onim prvim remek djelima, ali nisam očekivao ni album koji bi jedva mogao da stane rame uz rame sa najslabijim ostvarenjima iz osamdesetih godina (DIO period naravno isključen). Album je sporijeg tempa, sporiji nego što smo navikli, vjerovatno proizvod godina, i to me je najviše razočaralo. Usporen, trom, glomazni div koji se kreće pod težinom godina. Barem mi je tako zvučao nakon prvog preslušavanja. Međutim, ovo nikako nije loša strana albuma, samo moje subjektivno očekivanje nije bilo ispunjeno, i to se počelo pokazivati kada sam napokon počeo ozbiljno da preslušavam i otkrivam sve detalje. Uvodna pjesma „End Of The Begining“ formom dosta podsjeća na njihov prvi veliki hit (pogodite koja pjesma?), ali to je slučaj sa još dosta njihovih pjesama iz svih perioda života benda. Početak je baš trom, ali negdje nakon jedne trećine pjesme, počinje ono zašto su Black Sabbath poznati. Album nastavlja u vrlo sličnom tempu i atmosferi, i da je cijeli ovakav, bio bi prosječan. Međutim, na sredini se nalaze dvije pjesme koje izdvajaju „13“ iznad prosjeka. Prva „Zeitgeist“, lagana, eterična pjesma, tipični intermezzo između dvije cjeline (nešto što Tonny Iomy gaji dosta dugo), i odmah poslije nje dinamična „Age Of Reason“. Jeste, „Zeitgeist“ dosta podsjeća na „Planet Caravan“, ali koga briga kada ovako dobro zvuči. Svaka im čast za ove dvije pjesme! Uradili su čak i jednu blues pjesmu, „Damaged Soul“, nešto što se od Sabbath-a ne čuje često.
Odabir tema o kojima Ozzy pjeva je takođe vrlo interesantan i način na koji su obrađene i odpjevane otkrivaju i dalje mlad i svjež um. Tijelo može biti u godinama, i to se da osjetiti, ali ispod skalpa ovi ljudi su i dalje mladi i dobro živi. Ne dajte da vas pomalo otromboljena atmosfera prevari. Istina, „13“ ne može primaći nekim ranijim ostvarenjima, ali je dobar stari Black Sabbath. Treba biti zadovoljan sa onim što se ima, i onda se otkriva prava sreća.
Nikola Franquelli