Koliko sam puta ostavljala gradove za sobom, govoreći: „Jednoga dana ću da se okrenem.“ Mislila sam da će oni uvek biti tu, gradovi i ljudi u njima.
Ali ljudi se menjaju, ulice dobijaju neku drugu težinu i svetla se gase ostavljajući za sobom samo prazne i hladne prostorije. Te prostorije više ni na koga ne čekaju. Ostaju prašnjave da se pune mirisom buđi.
Beograd više ne miriše isto. Nekada je bilo lako prepoznati ga čak i iz daljine. Mirisao je na onaj poznati, utabani miris doma. Da li se on promenio ili se osećaj za dom nekako zaokrenuo? Biće da se nešto u meni izgubilo. Onaj nalet toplote kada udahnem Dunav duboko u pluća. Miris beogradskog jutra, svežina predvečerja u nozdrvama. I dok se sećam, slike blede, a ostaju, eto, samo mirisi i, možda, poneki zvuk.
Kroz mesta koja sam videla, osetila, doživela, ponovo se vraćam Beogradu. I kao da nisam ni odlazila. Sve su to one iste ulice, oni isti parkovi, iste stare zgrade, ali retko kada se desi da zamiriše pečeni susam. Retko kada zamiriše rosa, onako jako, mogu slobodno reći i glasno, kao što je mirisala onda.
Kada se desilo da smo postali samo glumci sa istim teškim teretom na leđima? Kada se desilo da smo dobili iste bore, iste preplašene crte lica? Jer vidim i boli me, a o tome niko i ne govori, kako gubimo smisao za život. Kako postajemo samo tela što se smenjuju gradskim prevozom. I vidim, još struji ona ista krv u žilama, ali je ignorišemo ili je se, u najgorem slučaju, odričemo. I hvala Bogu da još struji, jer bismo u suprotnom zaboravili da smo živi. Izgubili bismo se u emocijama koje su iste kod svakoga. Da li se uopšte možemo nadati da će se pojaviti neko ko će izumeti neki novi način smejanja ili plakanja? Suza je suza, bila moja ili vozača autobusa, ili, možda, starije gospođe koja se vraća sa pijace. I osmeh je osmeh, čiji god, uvek znači isto i uvek čini isto – širi usne.
Postali smo jedno i više uopšte nije bitno da li ćemo imati neko obeležje koje će nas činiti posebnim. Na isti način izlazimo iz autobusa, na isti način kasnimo na posao. Na isti način se plašimo.
I, eto, kad padne veče vidim senke koje sam kao mala posmatrala sa prozora. To drveće sada, verovatno, ima po koji god više, ali izgleda isto. To je, valjda, ono što ostaje. Stabla, da podsećaju da su tu od onog drugog vremena. Pa možda u tom podsećanju nekog i sete da zastane.
Nekad se zastajalo! Sada, ne!
Mi smo, druže, samo još jedan od onih gradova koji menja smisao postojanja kako se godovi na stablima nižu. Znamo da postojimo jer smo svesni navika koje još uvek imamo. A ne možemo više da se setimo da li smo tu da bismo postojali ili, pak, postojimo da bismo bili tu; za nas, za naše mrtve, za našu decu, za zidine grada koji predstavljamo.

Sara Damnjanović