Nebo je somotno plavo, a sunce mi u lice iz sve snage bije. Trava, letnje zelena, oivičena je žutim obrubom kadifica. Sa one strane travnjaka u nedogled se prostiru redovi jabuka u punom cvatu i pogled je beo i roznjikav. Kao iz neizmerne daljine dopire Janjin glas i čini mi se da doziva moje ime, ali nisam siguran. Onda se između stabala pojavljuju Sandrica i Švrća. Toplina me prožima dok posmatram igru devojčice i psa, a onda nebo bez ikakvog prelaza počne da se smrkava i nemir me obuzima. Podižem pogled i shvatam da stiže oluja...  
***
    Jednolično kloparanje pretapa se u škripu i zveket. Ruka mi jurnu pod kaput i pre no što se trgnem iz sna. Navika. Smirujem nervozni pokret, osvrćem se oko sebe i prisećam se gde se nalazim. U vozu, ali gde se zaustavio? Virim kroz prozor utrnule guzice i još uvek u polusnu vidim duge perone neoštećene železničke stanice. Rosuljica vlaži narod što se tiska kroz sumrak. Udubljenja po betonu malena su jezerca. Kišilo je. Trljam bolnu šiju, a pogled mi luta u zaludnom naporu da pronađe tablu sa nazivom mesta. Tren potom odjekuje treskanje vrata i žagor gomile provaljuje duž kompozicije. Nervozna lica na tren zvirnu kroz navučene zavese, pa nestaju, nastavljajući niz hodnik.
    Uspravljam se, poravnavam odeću, provlačim prste kroz kosu i trljam snene oči. Iz daljine dopire tutnjava, ali znam da to nisu gromovi.
    Zaškripaše vrata kupea. Spuštam niže štitnik kačketa i buljim u patos. Ne gledaj ih u oči. Nikad ih ne gledaj u oči. Nozdrve mi zapahnuše mirisi mladalačkog dezodoransa i laka za kosu. Mirisi koje sam skoro zaboravio.
- Slobodno? - izveštačeni sopran. Klimnuh glavom. U vidokrug mi ulaze elegantne čizmice visokih i tananih potpetica, pomalo kaljave. Ono što je u njih obuveno seda naspram mene. Suknjica kliznu naviše i pojaviše se savršeno oblikovana kolena u zategnutim mrežastim čarapama. U hodniku je gužva među novoukrcanima sve gora.
- Neću ovako, Pajo. Mogli smo lepo autom... - dopire iz prolaza oštri ženski glas dok se vrata kupea otvaraju. Znoj, naftalin, zadah vlažne odeće predugo odstajale u ormaru.
- Imal' mesta, braćo? - bojažljivi bariton, pa tanušni falset:
- Mamaaa booliii me noogaaa!
- Slobodno uđite - kaže devojka, preuzevši na sebe ulogu starosedeoca.
- Mir Jovana! - zaglušuje je nervozni ženski glas. Ulazi par iznošenih poludubokih muških cipela, pa gomila kofera pada na patos uz težak uzdah.
- Nema goriva, ženo, koliko još puta da ti ponovim - teško uleganje sedišta daje mi do znanja da je nevoljnik seo kraj mene. Teško diše, od njega bije zadah duvana i rakije.
- Mamaaa gde mi je Mica? Hoću Micu! -  pojavljuje se par malenih baletanki na nemirnim nožicama
- Mir Jovana! Da ti nešto vrediš nabavio bi gorivo, ne bi nas ovako maltretirao - najzad stameni marševski korak uvodi i razgažene ženske cipele na stubastim nogama. Žena se spušta kraj muža, devojčica seda nasuprot roditelja, držeći se najdalje što može od devojke što sedi kraj prozora. Žena neprestano zvoca i počinjem da sažaljevam njenog muža.
- Sa severa? - obraća mi se muškarac uzdahnuvši, valjda tek da prekine bujicu ženinih prigovora. Klimnuh glavom, kao da nisu posvuda po vozu table sa „MÁV“ oznakama. Maša se za džep, vadi kutiju klasika i pruža je prema meni.
- Cigaretu? - uzimam. Odavno već nisam zapalio. Kresnu pozlaćeni zipo i željno povukoh, nagađajući odakle li je taj upaljač. Tren potom shvatam da razmišljam o glupostima. Verovatno poklon za godišnjicu ili se pravi važan. Haos dovde još nije stigao. Vrata se širom otvaraju i težak miris mošusa iz afteršejva udara me ravno u stomak. Ganc nove martinke preskaču kofere i gotovo me nagaziše. Vlasnik zastaje, okreće se i čujem škljocaj brave. Zaključao je vrata kupea.
- Ovo je popunjeno, evo ima nas šestoro - dubok, samouveren glas. - Jebote, ovo još uvek ne funkcioniše, kurac ću da im platim! - spušta se na sedište između devojčice i leponoge devojke, pa vidim da u negovanoj ruci drži telefon. Nokia, najnoviji model. Pečatnik mu blista na srednjem prstu. Ekran telefona žmirka, signala nema. Nisam drugo ni očekivao.
- Ja sam Lazar - pruža ruku ka curi. Ona se ne pomera, na prihvatanje ruke ni ne pomišlja. - Kako je tebi ime lepojko? - podižem pogled i vidim devojčin izraz kao da joj se golub na glavu pokakio.
- Marija - nevoljko odgovara, pa se pribija bliže prozoru i prekrsti ruke na grudima. Pridošlica lukavo pritiska laktom podignuti oslonac za ruke i pomera se bliže.
- Baš se radujem, Marija. Retko viđam takve lepotice, posebno otkad... - neko pokušava da otvori vrata. Jednom, pa još jednom. - Zauzeto, stoko!
- Otvaraj, Kontrola! - odjeknu bespogovorno naređenje spolja. Žena se maši brave, škljocnu, pa se vrata otvoriše i dva para vojnih čizama umarširaše. 
- Dokumenta! Ti, u ćošku, odakle dolaziš? - Sa armijom nema zezanja. Pa opet, vojnik preda mnom nije onaj na koje sam navikao. Mislim da se tek popeo na voz. Mlad momak, sav se uneo u ulogu mirotvorca. Dustabanlija. Nema prošlosti u njegovim očima. Onaj iza njega već je druga priča. Taj je na vozu još od linije razdvajanja. Putuje na dopust, valjda, tako je rekao na rubu Zone. Širok ožiljak preko obraza, kroz zavoj preko čela pomalo probija krv, a pogled mu je prazan. Frontovac. Tih je, ali M70 je podignut i neće oklevati da potegne obarač.
- Tavankut - odgovaram. Dustabanliji to ništa ne znači. Frontovcu pogled krstari preko putnika, oko mu seva.
- Tavankut? Gde je to? - pita prvi. Budala. Pratilac je sve nervozniji.
- Zona - kažem. Frontovac uzdahnu. Dobro taj zna zašto je voz ovamo stigao gotovo prazan.
- Je li? Onda znaš šta ide - zavrćem rukav, pružam ruku. Kratak ubod i pištanje. Ne moram videti displej da bih znao da je indikator zelen. Čuo sam taj zvuk već milion puta. Dobar zvuk. Privremeni mir. Viđao sam ljude ustreljene zbog neispravnog test uređaja.
- Imaš li oružje? - pita, a ja umesto odgovora raskriljujem kaput. Držak zastave 7,62 proviruje ispod pazuha. Dustabanlija se štreca. Frontovac izučava devojku.
- Moram ti ga uzeti - kaže žutokljunac. Posežem u džep, pružam mu rukom ispisan papir. Ne mogu mu dozvoliti da mi uzme pištolj. Srastao sam s njime kao s draganom. Gadljivo hvata garavu, musavu potvrdu i oči mu se šire dok je čita.
- Šta je ovo? - viknu tren potom, a kolega ga hvata za ruku.
- U redu je Nikola. General Milojević je to potpisao. Što on odobri, samo bog opovrgava.
Dustabanlija gunđa, ali mi ipak vraća potvrdu i ostavlja mi pištolj. Čak i ta budala zna da nije mudro raspravljati se s veteranima. Testiranje se nastavlja. Sprava jednog po jednog saputnika identifikuje pozitivno. Problem nastaje kad stignu do klinke. Plaši se igle, vrišti, otima se.
- Mir Jovana! - umeša se najzad matera i hvata je za ruku. To deluje i igla najzad pogađa. Pozitivno. Vojnici napuštaju kupe. Nastaje tišina, a onda mi pater familijas ponovo pruža kutiju sa cigaretama. Grešim i uzimam. Sad, kad sam već podigao pogled, mogu pažljivije da osmotrim svoje saputnike. Dete je simpatično, crnokoso i kudravo. Duri se u ćošku i tiho cmizdri. Majka joj je očito stara škola. Raskrupnjala domaćica. Otac je tipični paćenik, potkresanih brkova i telećeg pogleda. Ništa, bezvezna ljudska vrsta, nezanimljiva po svim osnovama. Posebna priča su dvoje preostalih putnika. Cura je crnka, doterana kao za večernji izlazak. Lepa, visoka i tanana. Noge su joj prekrštene i sabila se u ugao kraj prozora. Povlači se pred mamlazom koji se pribija uz nju. Taj je, opet, napadan, sav preplanuo i glatko izbrijan. Sve na njemu deluje skupo. Ruka mu malo pomalo grabi preko naslona sedišta i samo što nije zagrlio prepadnuto devojče. Neko vreme svi ćute, a onda se vrata odškrinuše, tek toliko da propuste očajni pogled čoveka dubokih podočnjaka i drhtavog glasa.
- Molim vas, možete li napraviti malo mesta? Supruga mi je bolesna, u groznici je. Ne može da stoji.
- Marš napolje stoko, vidiš da je popunjeno! - izdire se zavodnik. Uljez spušta pogled i zatvara vrata. Gospođa majka spušta bravicu i namešta zavese.
- Tako! Dosta je bilo gnjavatora - izjavljuje zadovoljno i dohvata neki časopis iz tašne.
- Dobro ste uradili mladiću - podržava je muž - pa gde bismo stigli, molim vas, kad bi svakog ko je smislio kakvo opravdanje pustili unutra? Na vrh glave bi nam se popeli.
    Hodnik vri od žamora, mora da je gadna gužva. Pažnju mi privlači devojčica koja prstićem pritiska mesto uboda i nešto tiho mrmori. Usne su joj ljutito napućene i mada više ne plače, obrazi su joj vlažni. Bože, pomislih, koliko li samo sličnosti sa Sandrom to dete ima! Stomak mi se steže u bolnu hrpu uspomena. Nije to ni tako davno bilo, pa opet, kao da je u međuvremenu ceo život prošao. Okasnili smo, s Janjom smo se iz obilaska vraćali. Tek što smo Sandricu na sigurno mesto smestili, pošli smo da popunimo zalihe. Sumrak se hvatao. I dan danas se pitam kako nismo videli? Zašto nismo shvatili da nešto sa tim mestom nije u redu? Bili smo, verujem, previše zadovoljni. Vojska nije očistila mesto kao što to obično čini. Magacini su bili puni svega i svačega. Toliko smo bili srećni da smo čak i pevušili posmatrajući izobilje što nam se našlo na dohvat ruke. A onda...
    Dete podiže glavu, primećuje moj pogled i uzvraća. Pokušavam da zamaskiram osećaje osmehom. Onda joj se obrve podigoše u čudu i ustašca joj napraviše jedno savršeno „O“.
- Mamaaa čika nema nogu!
- Mir Jovana! - skresa joj mati, ali mene zaglušuju sećanja. Bezglasno ponavljam urlik:
- Beži Janjo, beži! - izgovorivši to zastao sam. Tri noćna lovca izletela su iz mračnog haustora. Izvukao sam pištolj, pucao, pogodio. Trzali su se, ali nisu zastali. Prošli su. Ustremili su se za Janjom kao da mene nema. Pucao sam sve dok mi oružje nije škljocnulo u prazno. Dok sam menjao okvir, oni su je sustigli. Okvir je legao na mesto i podigao sam oružje slušajući Janjino vrištanje. Rastrgli su je na moje oči, a ja sam pucao, pucao, pucao...
    Sve dok nisam shvatio da ih jedino pogodak u glavu ubija.
        Prekasno.
- Bili ste u borbama? - prekida mi pater familijas misli, ne bi li zataškao ćerkinu ljubopitljivost.
- Mina - kažem, pa dugo povlačim poslednji dim. - Stao sam na minu - pojašnjavam, osećajući neizgovoreno pitanje i u preciznom luku kažiprstom lansiram opušak kroz otvoreni prozor.
- Kako... Kako je tamo? - trepće devojka. Podižem pogled na lepo lice već zaustivši da odgovorim, ali se predomišljam. Šta ove savršene loknice mogu znati o ljubomornom stezanju sopstvene potkolenice i bauljanju kroz maglu? O bolu koji tek dolazi? O besmislenoj nadi da će nogu jednom neko vratiti tamo odakle je otkinuta? Šta curica u zategnutim mrežastim čarapama zna o noćima u zemunici i podrhtavanju dok noć ispunjavaju  lomljava i dahtanje? Kako lepojki u zavodljivoj odeći predočiti pogled sopstvenog deteta koje te moli da ga ubiješ, a ti znaš da je to manji užas od onoga u šta će se premetnuti, ako ne potrošiš poslednji metak?
- Da se izdržati - kažem, pa se okrećem prozoru. Na peronu je nekakva strka. Narod se komeša i primećujem klinca unezverenog pogleda koji se probija kroz masu. Trenutak potom sapliće se i pruža se koliko je dug. Sustižu ga dva vojnika, grabe mu ruke i podižu ga. Prepoznajem njihove crne beretke. Vojna policija. Vukući mladića za sobom, grubo razmiču ljude i nestaju u gomili. Mali će se koliko sutra naći u prvim borbenim linijama. Šareno odelo, velike čizme i parče beskorisnog čelika u rukama. Nije bez osnova pomisao da će se ovamo vratiti izmenjen. Kao jedan od Njih. Vraćam pogled na razgalamljenog mamlaza.
- Ne boj se Marija, sve je pod kontrolom. Moj drugar, tukao sam ga mnogo (ha, ha, ha) kad smo bili mali, jebiga, sad je nekakav pukovnik i kaže mi neki dan da je vojska krenula u ofanzivu, jebiga, pa samo što ih nisu istrebili - dok to govori (Lazar li beše?) prelazi prstom preko devojčine kose. Ova trza glavu i još više se sabija u ugao. Ono govedo ne prestaje da lupeta: - Ma daj, jebiga, kakve šanse šačica zaraženih ima protiv armije (ha, ha, ha)! - Spuštam pogled i sećanja me sustižu.
Armija! Silovanja u mračnim skloništima, presretanja i ubijanja zbog zlatnog zuba ili prstena. Granate što desetkuju izbegličke kolone. Osluškivanje urlika nesrećnika koje žive proždiru na kraju kolone što čeka da im nadrndani desetar overi papire, pre no što ih propusti na drugu stranu. Stresam se. Kako smo samo bili glupi! Mogli smo da pobegnemo, samo da nismo bili zatupljeni blagostanjem. Znali smo za eksploziju u Češkoj, novine su pisale o širenju zaraze. TV je pominjao nerede i paniku. Ali bilo je daleko. A mi? Slušali smo političare kao bogove. Stanovništvo ne treba da brine, snabdevanje se normalizuje, granice su zatvorene, bezbedni ste... Sve se orilo od šlagera, šou predstava i nagradnih igara. Nismo se prenuli iz zablude ni kad su izbeglice počele da naviru. A zašto bismo? Plaćali su zlatom i nakitom, nisu pitali za cenu. Zastali bi sat ili dva i nastavljali ka jugu. Nismo se prenuli ni dok smo pogledima ispraćali vojne kolone što su tutnjile ka granici. Dumbaranje topova nas jeste pomalo brinulo, ali ni to nije bilo dovoljno da se otreznimo. Onda su izbeglice sve češće nalažene mrtve u poljima. Toljaga ili nož. Vredne stvari uvek su nedostajale. Tek kada su razbijeni ostaci pograničnih jedinica nagrnuli u beg, počeli smo da shvatamo da dobro neće biti. Oni razboritiji pobegli su glavom bez obzira. Ja sam oklevao. Predugo. Kad su se noćni lovci pojavili bilo je prekasno. Ježim se od tih uspomena i otvaram oči. Cura je nervozna. Vrti stopalom, drugom nogom lupka o patos. 
 - Šta se toliko čeka? Voz je krcat, zašto ne kreće? - pita, i baca kratak pogled kroz prozor. Peron je opusteo. Svi koji su uspeli da prođu kraj dežurnih već su u vozu. Oni koje policajci nisu propustili vratili su se da drhtureći čekaju u tami svojih domova.
- Uzimaju vodu, tovare ugalj. Potrajaće - kažem.
- Jebem ti organizaciju. Ovo je neozbiljno - oglašava se opet ono govedo (Lazar li beše?), ponovo dodirujući devojčinu kosu. Curino stopalo se sve nervoznije pokreće i primećujem da joj je đon umrljan krvlju. Nije ni primetila kad je zagazila, pretpostavljam. Previsoko drži glavu, neoprezna je. Pitam se da li je to Josina krv. Noćni prepad, balvan preko šina. Joso je preživeo noćne lovce, ali ne i pohlepu finih stanovnika nekog bezimenog mesta poput ovog. Neku drugu vrstu lovaca. Sve zbog bedne imovine unezverenih izbeglica. Škripa voza, zaustavljanje, tresak spoljašnjih vrata. Zatim vrištanje i pucnjava. Joso je bio prijatan lik, svu je svoju hranu razdelio po vozu. Ali nije bio baš pametan, Otvorio je vrata samo da bi mu sekira raspolutila lobanju. Čovek koji ga je upokojio izgledao je poput brižnog oca. Dežmekast, mlohavih obraza i suznih očiju. Baš između tih očiju smestio sam metak. Irena se prepala i pokušala da beži. Nestala je u hodniku i nedugo potom njeni urlici pridružili su se opštem metežu. Onda vozom stade da odjekuje štektanje automatskog oružja. Vojska se najzad pokrenula. Toptanje i lomljava, a potom nestvarna tišina. Hoće li i ova curica umreti raskrečenih nogu poput Irene? Hoće li i njen leš sanitarci nezainteresovano izbaciti iz voza u pokretu? Posmatram kako pokušava da izmakne drkadžiji što je spopada, ali više nema kud.
- Niko ti ništa ne može dok sam ja tu - Govedo vadi niklovani brauning. Sav u rezbarijama, držak od slonove kosti. - Ništa ne zaustavlja devet milimetara! Je li tako? - pitanje je upućeno meni i sećanje me preko grudi kao oštrica preseca. Pred očima mi promiču slike najezde i ukrcavanja. General Milojević baš i nije spadao u sentimentalne ljude, ali je znao da pokaže zahvalnost za informacije o neotkrivenim magacinima koje sam mu doneo. Sećam se poslednjeg pogleda koji sam bacio za sobom, pre no što me je Milojevićev ađutant ukrcao u voz, a četiri nam mrguda iz vojne policije otvarala put. Tek tada sam razumeo da je ono što mi je ubilo porodicu bilo samo prethodnica užasa koji mi je pukao pred očima. Tek su prvi redovi bezumne gomile bili otkriveni snopovima moćnih reflektora, ali i to je bilo dovoljno da mi utera jezu u kosti. Najezda! Beskrajni plimni talas noćnih lovaca lagano je gutao prostor, nezaustavljivo prelazeći preko bodljikave žice, prepreka, zgrada i automobila. Međutim, pravi užas tek se nazirao u tami iza njih. Kao mračno more, horizont se pomerao i talasao, tu i tamo osvetljen eksplozijama granata i mina. Na hiljade i hiljade tela preplitalo se, migoljilo i valjalo kroz noć, sve vreme postojano napredujući. Artriljerija i mitraljeska vatra zaglušivali su galamu i vrištanje uspaničene mase, ali sva ta vatrena moć delovala je naspram najezde poput petardi u novogodišnjoj noći. Napredovanje noćnih lovaca je bilo sporo, ali nezaustavljivo. Bili su gladni, užasno gladni. Iza njih je ostajala pustinja. Glad je bilo ono što ih je gonilo i kao skakavci bi obrstili sve što bi im palo pod ruku. Kad bi hrane ponestalo nastavljali bi dalje, šireći infekciju i pridružujući svojim redovima nove nezajažljive utrobe.
- Šta ste ono pitali? -  trzam se iz misli.
- Ništa ne zaustavlja devet milimetara! - ponavlja klipan glupost od malopre. Izgleda da on u to zaista veruje.
- Naravno - odgovaram dok govedo trpa svoj kicoški pištolj Mariji pod nos. Pogled mi opet pada na devojčicu i sećanja naviru kao razbesnele ose kad štapom tresnete po osinjaku ili kao mravi pod ašovom što grabe u mravinjak. Slike što naviru, bez želje, bez poziva i bez reda. Sandrica! Da li sam dobro učinio? Ili je trebalo jednostavno okrenuti se i otići? Kao da je ponovo vidim.
- Gladna sam tata. Gladna sam - stenjala je dok je žutilo zenica postajalo sve izraženije, a prsti se grčili tvoreći privid kandži grabljivice. Zakasnio sam. Skot ju je već ujeo kad sam ga upucao. Uzalud sam plakao, uzalud se nadao. Jednom ujedenom spasa više nema. Transformisala se. Sve je bilo brže od misli, dolazilo previše naglo, previše bolno. Nijednog trenutka nisam imao vremena da razmislim. Uvek je lakše povući obarač.
- Je l' istina da otimaju mlade cure, pa ih onda siluju? - prekida mi misli pater familijas. Podižem pogled i vidim da mu oči blistaju i da su mu usne vlažne. O bože! Zar i taj ovan, taj sluga pokorni? Gadovi bezosećajni! Šta vi znate o osluškivanju udaljenog vrištanja, šta o nemoćnom stezanju pesnica dok vam se grudi od tuge cepaju? Mlohavi umovi opustošeni televizijom i lagodnim životom! Gramzive budale prljave fantazije! Takvi su i stvorili noćni soj. Gramzivost i radoznalost, eto šta nas je ubilo. Igrali smo se boga, pomerali nukleotide, prekrajali DNK. Umesto blagodeti stvorili smo pošast koja će nas jednom za svagda zatrti. Kružim pogledom po kupeu. Svi bulje u mene i čekaju poput lešinara ne bi li nahranili fantaziju nekim pikantnim detaljem. Nestrpljivi da čuju neku uzbudljivu priču. Idioti! Zar oni stvarno veruju da ih noćnici ne posmatraju nikako drugačije nego kao svinje, pse ili kokoške? Jedina priča koju im mogu ispripovedati je ta da će biti proždrani ili preobraćeni. Nema im trećeg puta. Tek smo bezukusna i prezrena lovina.
- Zaboga Pajo! - snebiva se žena, ali oči joj blistaju. Ni ona nije ništa manje pokvarena od ostalih.    
- Nije istina - odgovaram na besmisleno pitanje. Neće vas silovati, poješće vas, mislim u sebi, ali to im ne govorim.
- Mamaaa žeednaaa saaam!
- Mir Jovana!
***
    Najednom, zver se trza i šumni uzdah prožima kompoziciju. Kroz sumrak odjekuje vrisak lokomotive. Pod guzicom osećam napor zamajca i sa olakšanjem čujem prvi udar točka o šinu. Lagano taka-tak poda mnom donosi olakšanje i umor prevladava. Dok mi se oči sklapaju i san me polako savladava, misli mi čudnim stazama hode.
    Noćni su lovci naš odraz u ogledalu, izvrnut kao rukavica u blato bačena. Kad nestane tanane skrame reda i zakona i civilizacija se u drevno bojište uruši, bitna je samo glad. Svi smo mi, u stvari, blizak rod noćnim lovacima. Njihova krv, duhovni oci, njihovo ishodište i svršetak.
- Mamaaa booliii me rukaaa!
- Mir Jovana!
    Jasno čujem sve bliže gruvanje artriljerije i bacam poslednji pogled kroz prozor.
        Napolju pada noć.
            Mračnija no ikada.

Stevan Šarčević