Taman kada čovjek pomisli da je sve čuo, i da je došlo vrijeme da se opusti i sluša što je do sada pronašao, nađe se bend Portal. Ne bend poput Portal, nego baš - Portal. Oni su nemjerljivi. Ne postoji usporedba sa nekim drugim bendom. Ima ekstremnih bendova, ima šok bendova, ima svakakvih čuda, i ima – Portal! Njihova muzika je mračna, do krajnosti mračna. Zastrašujuće apokaliptične atmosfere. Crnilo i tama. Najgora strana čovječanstva. Bolno distorziran zvuk žičanih instrumenata, downtuned gitare, bubanj „po sred čela“, bučna i brza svirka zaista na granici između buke i nekog osnovnog oblika melodije, sa povremenim pauzama i mirnijim djelovima koji će svakoga ko nije barem koliko toliko naviknut, uvjeriti da pakao na zemlji postoji. A „Vexovoid“ je najpristojniji album u diskografiji. Možete misliti kakvi su prethodni. Ali, koliko god ova mješavina haosa i muzike bila odbojna, toliko je i privlačna jer u sebi ima onu klicu genijalnosti koja je drži zajedno. Sve je to na kraju krajeva um, i njegovi neprestani trikovi. Muzika, ili buka? Normalan, ili psihopata? Ko može da sudi? Ko može da se usudi da sudi?

Interesantno je posmatrati i čuti što čovječiji um može da stvori sa samo dvije ruke. Svojevrsna paleontologija, a Portal su kao dušu dali za tako nešto. Oni su jedan od onih bendova koji se mnogo oslanjaju na imidž koji pojačava ionako već zastrašujuću atmosferu pjesama. Crne odore, lica uvjek prekrivena tamnim neprovidnim velima, i pjevač čija se odora sa svakim albumom mijenja, ali je uvjek, jako, jako upečatljiva. Mač sa dvije oštrice, ali to je na vremenu da pokaže. 

Ako ste željni neobičnosti, ako volite da tražite, kopate i eksperimentišete, ako vas nije strah muzičkih granica, Portal će vas i više nego zadovoljiti. „All hail Portal!“. 

Nikola Franquelli