Neki čovek užurbano stiže do bara. Sa sobom nosi tašnu za laptop. Visok je i ubeđena sam da će se saplesti o svoje sopstvene noge, ali on izgleda poprilično samouvereno. Prilazi ogradici i ne zastaje. Hoda pravo. U meni srce tuče, veliko kao celo moje telo. On zastaje na pola puta, gledajući u šank. Tražeći, verovatno, nešto. Ne, nije on. Nepoznati čovek nastavlja svoj marš, samo prošavši. Možda i njega neko čeka i možda i on beži od tog susreta. Nije ni važno.

Ne postoji dašak vetra da naglasi njegov dolazak. Izgleda da ovo mesto ipak jeste drugačije.

Dole niz bar, na samoj plaži, nazire se nekoliko silueta. I svaka bi mogla da bude njegova. Ali verovatno nije. Ne bih se ni usudila da proverim. Ne, pogled vara, to su ipak samo stolice.

Ostalo je još samo nepunih sat i po do ponoći. Vreme kada sam onih večeri kretala nazad. Da li bi se on toga sećao?

U vazduhu leprša ta činjenica da bih mogla da ga sretnem, da je tu, negde blizu, možda čak i na samo nekoliko metara od mene. I ne znam da li sam uzbuđena ili uplašena zbog toga. Kroz poneki mrmor morske vode i neprestanu pesmu zrikavaca, lome se tonovi naših pesama. Kroz ovaj prokleti grad i ovaj prokleti bar, svaki šum koraka, preseca dijafragmu.

Da sam, možda, vetar, navela bih ga u ovom pravcu. Utabala bih neku potpuno novu stazu i nazvala bih je njegovom. Da sam vetar, nikada ne bih utihnula. Ali nisam vetar, a sat otkucava Vreme, za šta, to još nisam sigurna. Ne, nije za polazak. Ne mogu da krenem kad čekam tek samo jedno veče. Za ovo je potrebno više. Mnogo više.

Ne znam da li se bojim njegovog dolaska ili odlaska ili da se uopšte neće ni pojaviti. I da li se uopšte bojim?

I dok se kazaljke sklapaju na vrhu sata, svi su ljudi iznenada visoki i krupni. I svi su on. A svi odlaze. I baš svi odlazeći vuku noge po daskama. Šteta što ga nema. Nikada neće saznati da je pobedio.
***
Sara Damnjanović