Prvi moj susret sa stvaralaštvom Nick Cave je bila ljubav na prvo slušanje. Bio je to album „Murder Ballads“ i ostao sam zatečen tom kombinacijom muzičke morbidnosti i agresivnosti, upakovane u najnježnije melodije cvjetova lotosa. No, za razliku od drugih fanova Cave-ove muzike, moje interesovanje se zaustavilo na ovom albumu, sa izuzetkom pojedinih pjesama iz ove ili one godine. Jednostavno ne varim njegove stil, i trebam da čekam da se zvijezde poklope kada će Cave ponovo biti u sličnom raspoloženju. I zvijezde su se poklopile na „Push The Sky Away“.

I dalje je to kolekcija „čudnih“ zvukova, nesvakidašnjih aranžmana, klaustrofobične sredine, ali je osnova, ono što čini srž svih pjesama, svih malih remek djela, jako izražena, pitka i do bola iskrena melodija. Svaka pjesma, ama baš svaka pjesma na albumu može se ogoliti do kosti, dok se svjetlosti dana i svježem vazduhu ne izlože one krhke melodije koje drže kompletnu pjesmu, i ta srž, ta osnova je ono po čemu je Cave toliko poznat, obožavan zbog, naizgled, potpuno nejasnih stvari. Svi ostali instrumenti su nadgradnja, nešto kao lijepa fasada na čvrstoj i jakoj kući, i u tome leži veličina muzike Nick Cave-a, taj nevjerovatan osjećaj za melodiju, kompoziciju i nadgradnju. Ako tek otkrivate Nick Cave, „Push The Sky Away“ vas neće razočarati.

Nikola Franquelli