Jedan od najvećih muzičkih poklona iz Velsa, godinama gradi svoju karijeru sa neiscrpnim tekstovima o društvu i pojavama u istom. Nastali su još neke 1986. ali nisu nastupali pod sadašnjim imenom. Planuli su devedesetih i stekli jednu od standardnih eitketa tog vremena – ako niste grunge, najverovatnije ste alternativa. Već godinama nastupaju kao trio, dok su prvih par albuma bili četverac do nesrećnog događaja o kome više reči kasnije. Iz praktičnih razloga, dalje ću ih zvati MSP jer zaista pisati svaki put Manic Street Preachers je dodatni posao. 
 Opšta priča kako je došlo do imena benda je da je vokal James Dean Bradfield šetao gradom i na ulici video čoveka koji propoveda o propasti sveta (Manic Street Preacher). Kao što sam napisala, bend je sada zvanično trio mada na turnejama imaju dva dodatna člana. Original postava su navedeni James Dean Bradfield gitarista i vokal, basista Nicky Wire i bubnjar Sean Moore. Nekada davno član benda bio je i Richey Edwards. Ovi momci su na početku karijere imali jasan plan vezan za svoju budućnost – da postanu vrlo slavni u nekom glamuru praćeni komunističkom ideologijom i usput pljuju sve one koje ne vole ili koji ih nerviraju. Taj spisak ni danas nije kratak ako se Nicky Wire pita. 

Da se vratimo ponovo na početak… Između 1986. i 1988. bili su to teenage pokušaji benda uz promene članova, mestima članova itd. MSP su 1988. izdali prvi singl „Suicide Alley“. Koncept je odmah nekako sklopljen, Bradfield i Moore rade muziku, Wire i Edwards rade tekstove. 1990. izlazi prvi EP „New art riot“ koji sa svoje 4 pesme otvara vrata jedne kreativne ekipe. Prelaskom u veću diskografsku kuću izlazi još jedan, sada potpuno novi singl „ Motown Junk“ koji je i dan danas kultno plasiran među fanovima ovog benda, i retko da koncert može proći bez izvođenja ove pesme. Emotivna povezanost valjda. Karijera je počela da se razvija, izlazi singl za pesmu „You love us“, hipnotišća vrbujuća himna za nove fanove. Ovde nastaje prvi problem Velšana. Spot prikazuje Wirea kao tranvestita što je početkom devedesetih u Britaniji moglo da se kvalifikuje pod skandal. U intervju-u za NME, na pitanje da li ipak malo preteruju i da li se malo foliraju, Edwards lomi flašu i u svoju ruku urezuje 4REAL (što bi značilo zaista, realno…koji god prevod hoćete). Naravno, završava na ušivanju sa 17 kopči samo da bi dokazao da to što ljudi vide to jeste MSP. Jezivo, ha? 

Početkom 1992. konačno izlazi album prvenac „Generation Terrorists“ sa neverovatnih 18 pesma o životu u malom mestu, dosadi, socijalnoj nepravdi. Album je prodat u 250.000 primeraka i 2012. godine je doživeo reizdanje što dosta govori o značaju ovog albuma. 1993. sledi drugi album „Gold against the soul“ sa oštrijim političkim tekstovima, nešto ozbiljniji. Tokom nastanka ovog albuma, Edwardsovo ponašanje se menja u melanholično,mračno i depresivno što ne prolazi neopaženo. „The Holy Bible“ najteži, najmračniji i jedan od obaveznih albuma za slušanje u eri moćnih ’90ih izlazi 1994. i prikazuje opšte stanje u bendu, neku vrstu rasula upakovanu u edukativno dobar album. 

01.02.1995. Edwards nestaje…bukvalno nestaje. Njegov automobil će pronaći blizu jednog mosta i pretpostaviće se sudbina ovog neshvaćenog, tužnog umetnika. Ovo je bio strašan i potresan udarac za bend, pogotovo za Nikcy Wiire, kome je Edwards bio najbolji prijatelj. 

Everything must go“ izaćiće 1996. posle teške emotivne odluke da ipak nastave sa karijerom. Na njemu se nalazi i nekoliko pesama koje je pisao i nestali Edwards što ovaj album čini još nekako, bolnijim. Ono što treba spomenuti je da i ovaj kao i albumi pre i posle naišao na puno pozitivnih kritika, nagrada, pohvala, kako od fanova tako i od kolega. „This is my truth tell me yours“ je 1988. godine uzdigao ovaj bend u visine svojim iskrenim tekstovima o stvarima o kojima drugi ćute: ratovima, nasilju nad ženama, depresiji, turneji itd. Opet, nekako lakši, i melodičniji, jedino kritičari nisu kompletno pozdravili album, delovao im je mekše, nedorađeno. Sva četiri singla sa ovog albuma pozdravljeni su kao da je svaki pojedinačno album za sebe, bez ikakvih preterivanja. 
31.12.1999. Novu Godinu i milenijum dočekali su sa fanovima na ogromnom koncert pod imenom „Leaving the 20th Century“. Tu su izveli i jednu pesmu, koja je izašla kao singl „Masses against the clasess“ čiji sam naziv kaže - mase protiv klase, svi treba da imaju ista prava. Kraj ove pesme ima fantastične stihove „A slave begins by demanding justice and ends by wanting to wear a crown“, oni u toj jednoj rečenici stavljaju u ram svoj stav prema svet – u prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. 2001. odlaze na Kubu da upoznaju Fidela Kastra, ako jedini bend koji je dobio dozvolu da održi koncert „Louder than war“ i tek tamo se zaista susreću sa onim o čemu su do sada pisali, teškom životu u komunističkom svetu, blokiranom od ostatka sveta. Iste godine izlazi i album „Know your enemy“ muzički šaren, sa pop elementima, jačim i slabijim ritmovima, i jednom disko pesmom na kojoj Nicky, iako operisan od sluha peva. 

Vredni kao i uvek, 2002. izlazi kompilacija „Forever delayed“ sa do sada izbačenim singlovima, obrada teme iz serije M.A.S.H: iz ranih dana i novi singl „There by the grace of Godkoji bend sada smatra greškom, mada se lično ne bih složila. 2003. izlazi „Lipstick traces (a secret history of Manic Street Preachers)" na kom se naleze pesme koje su bile na singl izdanjima, B side pesme zapravo, neke obrade. Ne gubeći vreme 2004. izlazi još jedan album, „Lifeblood“ koji je prošao jako loše kod kritičara objašnjen kao hladan, nezainteresovan, čisto odrađen. Bend, fanovi i opet ja se ne bi složili. Realno, „Know your enemy“ je mnogo slabiji album. Produkcija iz Njujorka nije prijala kritičarima koji su navikli na neki drugačijii zvuk Manic Street Preachersa. Zbunjeni, pauziraju neke tri godine, bar što se tiče izdavanja albuma. kao i uvek, turneje poštuju i pružaju najbolje svojim fanovima. 

2007. ponovo rođeni Manic Street Preachers izdaju „Send away the tigers“ pored kog su svi zaboravili na neopravdano iskritikovan „Lifeblood“. U rekordnom roku, album skače na 2. mesto top listi. jako mudra odluka bila je da kao singl izbace predivan duet sa Ninom Persson iz The Cardigans. Pesma se zove „Your love alone is not enough“, praćena spotom i konstanttim puštanjem na radio i TV stanicama. Ovaj singl, i sam album privukli su čitav novi talas fanova. Tokom turneje 2008. godine obradili su pesmu „Umbrella“ i dalje aktuelne Rihanne i pesmi dali takvu svežinu da su je komotno mogli prisvojiti kao svoju. Došla je 2009. i Manic Street Preachers izdaju novi, pomalo šokantan album. „Journal for plague lovers“ je album na kom su članovi MSP radili muziku, a tekstove pisao Richey Edwards i ostavio im je pre nego što se zauvek izgubio. Još jedna teška odluka za MSP, doneti ispravnu odluku i ispuniti Edwardsovu želju. Ovo je bez rasprave najbolji album ovih Velšana, sarkastičan, duhovit, još uvek emotivan, radili su opet kao tim. U toku promocije ovog albuma, imali smo priliku da ih iste 2009. godine vidimo na EXIT Festivalu, gde su imali sjajan nastup i bili oduševljeni publikom. 

2010. posle turneje i odmaranja izdaju i „Postcards from a young man“ , ovo je njihov 10 studijski album, drastično mirniji, svakodnevniji, nekako veličanstven u tom broju 10. Na tri pesme su imali goste, Duff McKagen (ex GNR) svira bas na jednoj pesmi, John Cale svira na drugoj, a Ian McCulloch peva sa Jamesom u pesmi „Some kind of nothingness“. 

Trenutno rade na 11 čudu, čekamo taj album i neku novu turneju. 

Manic Street Preachers su preživeli svašta, bili su jaki i odlučni, to opisuje i njihova videografija, i svakako diskografija, turneje svake godine i odanost fanovima. Bio bi greh ne preslušati bar nekoliko pesama. Topla preporuka: "Motorcycle Emptiness" , "You Love Us", Little Baby Nothing (duet sa prono divom Traci Lords", „From Despair to Where“, „She Is Suffering" ,"Faster “,"A Design for Life”, "Everything Must Go" "If You Tolerate This Your Children Will Be Next", "You Stole the Sun from My Heart" , "Ocean Spray", "1985", "Empty Souls" , "Your Love Alone Is Not Enough (duet sa Ninom Persson)", "Indian Summer" , "Peeled Apples" , „Jackie Collins Existential Question Time",“ Pretension/Repulsion" , "Journal for Plague Lovers" , "(It's Not War) Just the End of Love" , "Some Kind of Nothingness" (duet Ian McCulloch), "The Future Has Been Here 4Ever" 

Tamara Maksimović