Ovaj post na blogu će se razlikovati od svih prethodnih jer ga zapravo nisam ja napisao. Naime, po prvi put od kako pišem blog pozvao sam nekoga da „gostuje“ sa svojim tekstom. To je moja drugarica Nevena Nikolić, koju znam već jako dugo i koja me podržava u mojim stensil-akcijama od prvog dana. Zapravo ja nisam znao koliko ona voli street art i stensile dok nisam počeo da je srećem na svim događajima vezanim za ovu umetnost i kada sam primetio koliko fotografija street art-a iz raznih delova sveta postavlja na FB. A onda smo pričali o Amsterdamu, Berlinu… Sve u svemu bilo je neminovno – mora da podeli svoju priču sa vama – zato evo teksta o tome kako je ona zavolela street art, onako kako ga je ona napisala. Hvala Nevena!!!

Početak - Amsterdam
Nedavno sam se, posle više meseci, našla sa Lazarom i, naravno, dotakli smo se naše omiljene teme – street arta i stensila. Odavno delimo ovu strast i odavno sa radošću pratim njegov blog. Zbog toga mi je veliko zadovoljstvo što me Lazar pozvao da napišem nešto o svom doživljaju street arta.
Mene je street artu privukla šetnja ulicom Spui (čudnog izgovora, nešto kao Spau) u Amsterdamu. Primetila sam da svaki dan, posle napornih časova u letnjoj školi, završim na trgu do kog vodi ova ulica. Onda sam shvatila nije stvar u trgu, već u ulici. Spui me privlači šarenim zidovima, napuštenim zgradama punim skvotera i predivnim street artom. Nazad sam prošetala istom ulicom, ovaj put obraćajući pažnju na svo to šarenilo. Na polovini ulice sam shvatila da bi tu neka zgrada bila čudna samo ako bi bila bez nekog stensila, kolaža ili grafita. Dosta ih je sa političkim porukama, kritikom društva ili sarkastičnim komentarom.
Dopada mi se sto je street art angažovana umetnost, nekad čak i eksplicitno, na prvi pogled, skoro kao reklama za neku ideju. Kao saobraćajni znak čija je svrha da nam privuče pažnju. Poruka je jasna, slikovita i vidljiva, ideja je artikulisana slikom. Neki umetnik nam je već sve sažvakao i predstavio, verovatno iz potrebe da skrene pažnju na neki problem. Nekada je i obične stvari neophodno nacrtati da bi ljudi zaokupljeni svojim brigama i žurbom shvatili i možda nešto uradili da isprave nepravdu… ili sebe.
Ovo sto sledi su samo neki od mojih omiljenih primeraka iz Spui ulice.

Moji prvi beogradski
Iako mi se čini da moje uživanje u street artu traje mnogo duže, kao da ga pre 2009. godine nisam mnogo primećivala. Kao da mi je Spui ulica tek tada otvorila oči za ovaj oblik umetnosti – možda zato što je izgledalo da ceo svet street arta blješti sa zidova te buntovne ulice, mami pogled i privlači misli. Po povratku iz Amsterdama sam počela mnogo vise da obraćam pažnju na street art u Beogradu i iznenadila sam se predivnim radovima.
Kao mala sam uvek primećivala natpise i grafite, ali retko street art. Pitam se da li ga je već tada bilo po zidovima, ali ga nismo primećivali. Možda još uvek nije bio prepoznat kao vid umetnosti. Možda sada postoji neki oblik umetnosti koji još uvek ne priznajemo i o kom ce, za 30-ak godina, pisati neka nova generacija blogera. Ili tada još uvek nije bilo street arta? Možda je tada shvatan kao vid huliganstva, nešto sto su radili samo nevaspitani klinci, a ne kao vid umetnosti. Pitam se kada je iz bunta prešao u neformalnu umetnost, iz neformalne u skoro prihvatljivu umetnost, i da li ce iz prihvatljive preći u mainstream.
U svakom slučaju, žao mi je što ranije nisam toliko primećivala street art. Ko zna šta sam sve propustila da vidim. Srećom, tu su BUG, Ujdi, Lotrek… I mnogi drugi koje sam nepravedno izostavila.
Ispod su neki od prvih stensila koje sam fotografisala u Beogradu. Osim odličnih radova TKV, 352, AiR-a i drugih domaćih umetnika, tu su i Le Ratovi beogradski stensili koji se nalaze ispred Magacina u Kraljevića Marka (BELEF 2009, Lazar je pisao o tome). Mnogo sam se obradovala kada sam videla da je jedan od radova koji predstavljaju Blek Le Rata u knjizi “Street Art Stencil Kunst_” (Edition Michael Fischer) upravo jedan od ovih iz beogradskog Magacina!

NjKV PMF
Malo dalje od ulice Kraljevića Marka je Višnjićeva. Kada je hladno jutro ili kada mi se ne ide nigde, a najmanje tamo gde moram da idem, kada me sve mrzi, prošetam se Višnjićevom. Onda skrenem u Siminu i pooolaaakooo šeeetaaam duuuž PMF-a. Usput pozdravim Salvadora Dalija (apelujte da mu se vrati propeler!), uživam u šetnji uličnom galerijom, zastanem pred nekim stensilom, čučim zagledana u mišju rupu ili bubašvabe na zidu, stojim podignutog pogleda ka Lusi Liu… Uvek mi treba više vremena da stignem, gde god da sam krenula. Žao mi je kada primetim da je neki deo zgrade PMF-a opran ili ofarban. Nedostaje mi Milka Canić da mi poželi dobro veče, bez obzira na doba dana. I da nas opomene da se oglasimo pozdravom u svakoj interakciji sa drugom osobom. Onda počnem veselije da razmišljam i počnem da se radujem svakoj sledećoj šetnji u očekivanju novog stensila, kolaža, skulpture na zidu… I uvek imam foto aparat sa sobom.

Lazar Šestović - belgrade-stencil.blogspot.com