Teško je ispratiti sav jad i bedu domaće rock produkcije. Kada su izvođači na krilima razularenih masa stvarali hitove za sva vremena, sve je bilo ok. Sada, kada se, u najboljem slučaju stvara za ekipu iz kraja i po nekog pridošlicu pride, stvari više ne izgledaju tako svetlo. 

Sveukupna migracija stanovništva i kreativnih pojedinaca na Zapad samo delimično objašnjava ovaj proces degradacije rock zvuka. I kvalitativno, ali i kvantitativno. Manje se svira, manje se snima, i manje toga se prezentuje publici, pa na bilo koji način, bio to i internet. Budimo realni, većina domaćih izvođača i ne zna da koristi društvene mreže, osim za ostavljanje jednog posta u mesec dana. Pijančenje sa društvom je ostalo prvi i osnovni prioritet. 

Ok, o ovome je svemu Branko Rogošić već pisao, ali nije zgoreg ponoviti da su ljudi sebična kopilad koja gleda samo lično zadovoljstvo, i nije im stalo do scene. Šta god ta scena predstavljala. Svi smo gledali kako Nova Srpska Scena tone u zaborav, iako većina tih bendova i dalje radi. Ulaže se energija, postoji potencijal, ali sve je uludo, kad krupne igrače ne zanima nešto što ne ulazi u uho na prvo slušanje. Sva dubina se izgubila, a kada kultura zavisi pre svega od privatnih finansijera, dobijamo tešku odluku: da li da se prepustimo mainstreamu, i svemu što on nudi, ili da kopamo, rovarimo, i trpimo silu svog tog đubreta da bi došli do nečega što zaista vredi. Ono što je kvalitet pre ili kasnije ispliva na površinu, ali šta govoriti o sceni kojoj je toliko loše da povraća svoju utrobu po betonu, dok niko ne želi ni da priđe da proveri kako joj je. 

Možda je ovo greška, ali rećiću to, ma koliko bilo nepopularno. Kompromisi moraju da se izvrše. Ako hoćete na Pink, ne gine vam Vino Crveno. Onda dobijate kintu, i možete da stvorite album koji ste uvek želeli. Ako je to ono što zaista želite, nijen eohodno da postanjete narodnjak, već samo da istančate vašu umetničku viziju. Neko za ovo nije spreman i baš ga briga, kao mene npr, ali iskustvo me je naučilo da ljudi nespremni na kompromise ne dobijaju ništa više od neke iluzije ličnog dostojanstva, ma šta to bilo. 

Ilija Đurđanović