Čekao sam kišu da počnem pisanjem ovog teksta. Kada je album izašao, ovdje na primorju smo se još uvjek kupali (aka banjali i ladili jaja). Lijepi sunčani i topli dani, nježan maestral miluje lice, ali se ta atmosfera nikako ne uklapa sa muzikom My Dying Bride. Recite da sam lud, ali čim je kiša počela, meni se počeo slušati ovaj album. To izvjesno moje „zakašnjenje“ sam iskoristio da se malo informišem na netu i vidim što drugi misle. Iznenadio sam se. OK što je album naišao na mlaki prijem (a garantujem vam da je to zbog izrazito tople i sunčane jeseni), ali me iznenadilo to što su pojedini išli toliko daleko da ih nazivaju pogrdnim imenima, da ih prozivaju za prodaju i sl. gluposti. Jedan navodni veliki i dugogodišnji fan ih čak optužuje da su krivi što su mu snovi uništeni, da su ga „izdali“. Što je još gore, piše za jedan vrlo čitani e-zine i mnogi čitaju to što laprda, vjerovatno dostinja i padaju na te gluposti. Što se mene tiče, sterilizacija ovakvih pojedinaca je vrlo primamljiva ideja. 
Očekivati novi „The Light At The End Of The World“ ili „Songs Of Darkness, Words Of Light“, koliko god to bilo primamljivo, je nerealno. Prvo, zato što ih godine sustižu i ne mogu biti mlađi nikako, sem ako ne postanu svi od jednom gurui. Drugo, ideje se polako troše, a taj izvor ima svoje dno. 
A sada, iznenađenje. Sve ovo što sam vam do sada napisao o starenju, prolasku vremena i ideja, iako donekle stoji, ipak se ne osjeti pretjerano jako i „A Map Of All Our Failures“ je odličan album. Lijepo sam ga preslušao, i baš sam čekao momenat da mi i tijelo i uho i um ... ma i frižider ... da se užele ovog benda i njihove melanholične atmosfere. Možda sivilo dana i činjenica da se nisam mnogo kretao imaju svoje prste umješane, ali mi je neizmjerno prijao. Melodiska linija i ona usamljena gitara na „Abandonead As Christ“ i „Like A Perpetual Funeral“ za koju imam osjećaj da će se upravo sada, evo baš sada, sada raspasti u sto komada, a to se nikada ne dogodi, ta neizvjesnost i tragedija, to je ono čime My Dying Bride majstorski barataju. Dok god budu komponovoali ovakve albume, nema zime za My Dying Bride. 
Laiku može izgledati ultra depresivan, negativan, ali ima ovaj album u sebi više pozitivnoga nego cjelokupan današnji život u gradu i dovoljno je samo da pročitate dva, tri teksta. Vrlo jednostavno, tj. vrlo jednostavno za onoga ko zna da čita ... i sluša. 
Nikola Franquelli