Postolar Tripper su reggae/ska grupa iz Zadra koja rusi sve pred sobom svojim zaraznim ska zvukom i brutalnom iskrenom lirikom koja cepa sve lazne moraliste na froncle svojom direktnoscu. Pricao sam sa Dabijem o njihovoj filozofiji, inspiracijama, potencijalom za svirke po Srbiji, i mislim da cete uzivati u ovom intervjuu. I da, postarajte se da nabavite njihov novi album, koji se zove Čujem ja netko šuti, koji će oduševiti sve ljubitelje ovog zvuka, pre svega one kojima su Kawasaki 3P previse neozbiljni, a Los Propelleros previse depresivni.

HC: Kako ste počeli, i kako, naravno iz vaše perspektive, gledate na vašu dosadašnju muzičku karijeru, nastupe, postignuća itd...? 
PT: Sve je počelo sasvim slučajno na radiju 057 u trenutku kad nam ni na kraj pameti nije bilo osnovati jedan ovakav bend. Napravili smo dvije šaljive pjesme za potebu emisije i prije negoli smo shvatili što nam se dogodilo, već smo potpisali ugovor s izdavačima. Isto to zapravo radimo i danas, puštamo da nas glazba odnese gdje god joj se svidi. Najljepši trenutci u cjeloj priči su stvaranje novih pjesama i naravno nastupi u koje unosimo puno energije. Trudimo se da ipak zabavimo ekipu koja je došla na koncert, a ne da se preseravamo na bini dok publika umire od dosade. O nekakvoj karijeri i postignućima iskreno i ne razmišljamo baš previše. Kako kaže Van Morrison: ''Music is spiritual. The music business is not.'' 

HC: U tekstovima govorite pre svega o sumornoj stvarnosti, osobama bez perspektive i na rubu egzistencije...da li ima svetlosti na kraju tunela, i gde mislite da je sve zapelo? 
PT: Naravno da ima svjetla na kraju tunela. Da nema onda ništa ovo nebi imalo smisla. Ako ga možda ne vidiš sada, moraš imati vjere da ćeš ga prije ili kasnije ipak ugledati. U protivnom sve ide u kontra smjeru i tek onda ništa od tog svjetla. Teme o kojima govorimo u našim pjesmama su nešto što nas okružuje i na što, sve i da hoćemo, ne možemo ostati slijepi. Mislim da je ponajprije zapelo u ljudskim glavama, jer su nam nametnute iskrivljene vrijednosti koje smo počeli prihavćani kao nešto normalno. 

HC: Vaš pretežni muzički izraz je ska/reggae. Da li slušate i dobijate inspiraciju iz drugih vrsta muzike i kojih? 
PT: U bendu nas je sedam i svaki od nas sa sobom donosi neke svoje glazbene infišacije, da ih tako nazovem, i uvjek smo spremni isprobati nešto novo. Ne trudimo se da to na kraju zazvuči kao ska ili reggae, trudimo se samo da zvuči kao Postolar Tripper. Ja i Davor konkretno radimo na radiju gdje se skoro svaki dan pojavi nešto zanimljivo što nam privuče pažnju. Ne znam stvarno što da izdvojim u ovom trenutku jer tu stvarno ima svega i svačega. 

HC: Imate li neki sistem kada pristupate snimanju albuma, ili pesme nastaju spontano, u trenutcima inspiracije? 
PT: Obično se radi o trenutcima inspiracije koje pokušavamo zabilježiti u tom terenutku. Nakon što snimimo album i odradimo jedan dio koncerata, vratimo u garažu i jednastavno sviramo. Svaku probu snimimo i onda je preslušamo s odmakom i izdvojimo neke zanimljive rifove od kojih kasnije nastaju pjesme. Kad smo već na optimalnoj radnoj temperaturi, dolazimo i s gotovim pjesmama koje onda na probama aranžiramo. Zna se desiti i da čitav tekst nastane kroz zajebanciju u kombiju ili na šanku. Samo se ovih sa šanka često ne sjetimo sutradan…a možda su hit do hita.

HC: Voleo bih da malo prokomentarišete pesmu "Lose drustvo i labilan karakter" sa novog diska. Moje mišljenje je da je to jedna od najboljih vaših pesama. Da li je istinito da umetnik najbolje stvara kada crpe inspiraciju iz onoga što najbolje zna i poznaje? 
PT: Pa valjda. Što se više možeš poistovjetiti, više toga imaš za reći na tu temu. Ali zapravo i najmanja sitnica koja ti se u životu dogodi može ti dati inspiraciju za bilo što. Ta je pjesma nastala na jedan od onih loših dana u kojima se, prije ili kasnije, svi probudimo. Kad ti sve ide na živce, ništa nema smisla i misliš da neke odluke koje si donio i nisu baš neki asevi, a na pitanje kako je slegneš ramenima i odgovoriš sa: 'A evo, gura se.' 
HC: "Cujem ja neko suti" kao naziv sam sebe objasnjava, ali, ako ste radi, objasnite kako bas taj izraz vezuje citav album u jednu celinu, kao i to sta ovaj album vama predstavlja, diskografski, i licno. 
PT: Jednom kad snimiš album najveća je radost dati mu ime. Samo kad se nas sedam skupi i o tome raspravlja, na kraju se izbor svede na ''Riba Vuk i Pas Medo'' ili ''Vještina III''. Naziv ovog albuma je zapravo punchline jedne prisbodobe koja nam je kratila vrijeme u backstage-u nakon koncerta u Ljubuškom, ali je super legao jer na neki način odražava stanje u društvu. Svi viču i urlaju sa svojih tipkovnica udobno zavaljeni u foteljama i skriveni iza svojih nickova i profila, ali u lice će ti malo tko nešto reći. Album predstavlja jedan period života i mali djelić svakog od nas, a i možda jedan iskorak u nešto malo ozbiljnije, što smo do sad rijetko radili. 

HC: Priblizite nam vasu saradnju sa clanovima benda Elemental. 
PT: Prije svega, rekao bih da su jako dobri i dragi prijatelji. S njima se znamo jako dugo i u našim početcima su bili velika potpora, kao što su to i danas. Shot i Erol su miksali i producirali naša tri albuma tako da su s nama prošli sve one svađe i napetosti koje su neizbježne kad provodiš po cijele dane u studiju. Neka kemija jednostavno postoji od samog početka i svaki put kad se sretnemo na nekom festivalu, odemo do pipničarke i zaigramo igru ''Last men standing''. 

HC: Da li mislite da je u muzici moguca neka nova revolucija ili je sa digitalizacijom sveta sve otislo dovraga? 
PT: Pa sve je moguće, ali neka baš konkretna revolucija kao što je bio punk ili reggae…ne znam baš. Trenutno me oduševljava dubstep, iako to baš i nebi nazvao revolucijom. Najiskrenije se nadam da će se pojaviti nešto što će prepoznati mase i što će skrenuti njihovu pažnju s današnje ''popularne glazbe'' koja je zaista toliko isprazna i bljutava. I zapravo žalim današnje klince koji ne vide dalje Davida Guette i Gangam Style-a, a ovi na nastupe dolaze sa usb stickom u džepu. Kako to možeš slušati i bar jednom reći: ''super mi je ovaj dio'', kad je sve isto. Glazba koja nešto vrijedi je bačena u drugi plan. Digitalizacija je s druge strane omogućila da jednim klikom možeš pronaći što god želiš i to podržavam, ali je ipak puno bolji osjećaj kad odeš do dućana, kupš ploču, staviš je na gramofon i dok ona svira ti pregledavaš omot i ne radiš ništa drugo nego slušaš tu ploču. Ne pauziraš je da bi na youtube-u čuo neko sranje koje ti preporuča ovaj ili onaj portal. 

HC: Planirate li nastupe u Srbiji i ukoliko da, kada? Postoji puno referentnih tačaka i vašoj lirici koje su univerzalne, kako mislite da bi to rezonovalo ovde? Ocenite ukratko koncertnu scenu u Hrvatskoj, i muzičku industriju u globalu. 
PT: Već dugo planiramo i nadamo se da će se to uskoro i desiti. Siguran sam da bi publici u Srbiji ponudili dobar koncert i da bi se, ako ništa, dobro iSKAkali. Činjenica je da ljudi sve manje posjećuju koncerte iz razloga što imaju manje novca ili bar tako misle, a glazbena i koncerta industrija se prilagođavaju situaciji i čine što mogu da prežive kao i svi drugi. Prilagodi se ili umri. 

HC: Dosta poručujete vašim tekstovima, ali da li postoji nešto što bi poručili našim posetiocima? 
PT: ''Always look on the bright side of life.''

razgovarao Ilija Đurđanović