„Mesto mu je u kanti za smeće”, kategorično je rekla Alisa, moja kćerka. Danas bi, na osnovu grube računice, mogla da ima oko četrdeset, neku godinu više ili manje. Nisam siguran, vreme sporo prolazi i sve mi je teže da pamtim detalje. Naposletku: dame se ne pitaju za godine.
Njen brat blizanac, Alek, stariji tek pet minuta, pogledao ju je, dok mu se najmlađe dete motalo oko nogu, i slegao ramenima. „Ne znam, čini mi se da ga je otac baš voleo.”
Oh, kad bi znao koliko grešiš!
„Da”, složila se ona, „ali ima više od deset godina kako je tata preminuo, a sa ovog vilenjaka čak se i boja oljuštila.”
Hej, samo polako, ipak je to moja boja!

* * *

Znao sam da ga moram imati: bio je naprosto jedna od onih stvari koje vam se neprimetno uvuku pod kožu – i ostanu tamo da miruju, otporne na sve razumne razloge od kojih, ruku na srce, trenutno nisam mogao da se setim nijednog.
Imao sam pune ruke božićnih poklona – to je period kada dozvoljavamo sebi da konačno poludimo i bar nakratko se vratimo u detinjstvo, ne pitajući koliko će to putovanje vremeplovom zaista da nas košta – i nekako sam pridržavao paket na vrhu gomile, uspešno žonglirajući između ljudi sličnog izgleda. Cirkus je u gradu, i svi klovnovi dobili su izlaz. Nažalost, put me je naneo kraj prodavnice „Sve za dolar”, koja se svakog prvog decembra pretvarala u prikladan dućan novogodišnjih sitnica i šarenih ukrasa za jelku. A ovaj vilenjak imao je dušu.
Zastao sam kod izloga, napravivši sebi mesta laktajući se i levo i desno, ne obraćajući previše pažnju na negodovanje prolaznika. Konačno, nakon borbe prsa u leđa, i nekoliko pogleda koji su govorili da njihovim vlasnicima nikada neću postati najbolji prijatelj, probio sam se u prvi red i zapiljio u figuricu vilenjaka koja je visila s jedne od grana srebrne jelke.
Verovali ili ne, bio je više nego običan: njegova glava bila je nesrazmerno velika, obrasla belom kosom i bradom iz koje su virili crveni nos, mala usta iskrivljena u osmeh i dva nebeskoplava oka. Tu ogromnu glavu krasila je crvena zimska kapica sa kićankom; ali poseban kontrast bile su uši koje nisu ulazile pod kapu (siroti Vili, da, tako sam ga nazvao, Vilenjak Vili), imao je uši dva broja veće od normalnih, i mora da mu je bilo užasno hladno tamo odakle je dolazio (i pored sivog džempera i bordo pantalona na tregere iz kojih je virio pozamašan stomačić). Obrušio sam se na ulazna vrata: Vilenjak Vili, Vilenjak Vili… mora biti moj...
Ko bi rekao – kupio sam sudbinu za dolar a da mi to, naravno, nije bilo ni nakraj pameti.

* * *

Badnje je veče i sve je potaman: čaj s rumom u Klarinoj i mojoj šolji – tečni regulator temperature koji će izbrisati tragove tročasovnog ukrašavanja kuće – dok se deca naslađuju toplom čokoladom nakon pravljenja Sneška. Božićna jelka dominira delom sobe na suprotnoj strani od kamina (oduvek sam se plašio požara), drvena maketa prizora iz Vitlejemske pećine nalazi se ispod, dok je zvezda na vrhu blistavija nego ikada. Zbog Vilija, pretpostavljam, on je dobio centralno mesto na sredini jelke, koje oduvek čuvam za omiljene ukrase. Bez sumnje, Vili ga je ove godine zaslužio.
Sa radio aparata u kuhinji dopiru taktovi božićnih pesama i, ukoliko se ne varam, sada je u pitanju „Deda Mraz dolazi u grad”, u izvođenju Maraje Keri.
„Bolje da pripaziš
Bolje da ne zaplačeš
Bolje se ne duri ti
Reći ću ti zbog čega
Deda Mraz dolazi u grad.”
Sedeo sam i tupo zurio u nevidljivu tačku na zidu, opčinjen neuverljivom obradom originala iz daleke 1934. godine (možda ne bih bio tako kritičan da su kojim slučajem pustili Springstinovu verziju); da, baš zbog te pesmice se svaki moj Božić pretvarao u noćnu moru. U tim danima, kada deca služe kao besplatan poligon za vežbanje svakojakih obmana, Deda Mraza sam zamišljao kao odurnog starca koji kažnjava nevaljalce poput mene, i to kad god bih čuo te preteće stihove.
Ali, vremena se menjaju, kao i ljudi, i, ono što je do juče bilo neprikladno i za svaku osudu, danas se prihvata bez razmišljanja. Ja sam, pak, kada su neke stvari u pitanju, previše konzervativan i po puritanskim merilima.
Odjednom sam osetio teskobu i žmarce po čitavom telu. Ustao sam, otišao do bara i natočio viski; za početak bez leda. Klara me je pogledala, a blagi prekor osetio joj se u glasu: „Želiš da oteraš Deda Mraza svojim zadahom?” Ipak, osmehnula mi se kada sam se okrenuo, prinela šolju ustima i stala da duva u vreli čaj. Podigao sam čašu i nazdravio joj, i sručio više od polovine, ne osećajući grižu savesti zbog matorca u glupom crvenom kostimu. I, baš tada, krajičkom oka uhvatio sam Vilija: njegove bordo pantalone prebačene su preko čizmica, iako su, zakleo bih se, bile uvučene u njih kada sam ga kupio.

* * *

Dreka me je probudila već iza sedam ujutro. Imao sam utisak da se prizemljem utrkuju slonovi na rolerima i da im, očigledno, uopšte ne ide. Ustao sam i odvukao se u kupatilo; ispljuskao lice vodom, pa nakon brijanja uskočio pod tuš. Pranje zuba pomoglo mi je da se otarasim truleži iz usta. Desetak minuta kasnije, osećao sam se kao čovek koji je spreman na sve što ga može zaskočiti iz božićnih paketa.
Čim sam izašao iz sobe čuo sam uzbuđeni glas koji je, falsetom bez daha, objašnjavao da Betmenova maska mora da ide u kompletu sa betvolvelom koji ispaljuje plastične metkiće. To je sada bio Klarin problem: moraće da objasni sinu zašto smo kupili tek deo poklona koji je toliko želeo. Istina, teškog srca morao sam priznati da je bila u pravu što mu nismo kupili spravu „kojom bi nekome mogao da istera oko”. Samo, objasnite to petogodišnjaku kojem je Betmen veći heroj od sopstvenih roditelja. Blagi bože, čime ću ga podmićivati u godinama koje su pred nama? Sa devojčicama je mnogo lakše; ili sam to umislio da bih se utešio.
Nisam stigao ni do četvrtog stepenika, kada me je iz prizemlja prepala minijaturna verzija Betmena.
„Tata, uz Betmenovu masku mora da ide i betvolvel!”
„I ja tebi želim srećan Božić, šampione.” Moj sin je oborio glavu, i jedva procedio: „Srećan Božić, tata.”
„To je već bolje. Jesi li raspakovao sve poklone?” Odmahnuo je glavom. „Onda je vreme da vidiš šta si sve dobio.”
Potpisali smo primirje, i radost zbog toga bila je opipljiva u vazduhu, spuštajući se na nas kao polen koji je podigao vetar na cvetnoj livadi. Dobro sam se osećao, moj svet je mali, i pored porodice u njega retko šta može da se probije. Ponekad stvorim procep kako bi se uvukle stvarčice koje nakratko razgale srce (oduvek sam verovao da su sitnice te koje ispunjavaju život, i čine ga podnošljivim iz dana u dan), i, ako povremeno unutra propustim neku retku knjigu – po mogućstvu sa posvetom autora koji odavno nije među nama – smatram da je to za opšte dobro. Pazite, radost je kao lančana reakcija: ako usrećite bar jednu osobu, talas dobrog raspoloženja proširiće se gradom.
Moja supruga mi je prišla, spustila poljubac na sveže izbrijan obraz i šapnula nešto što je bila naša mala tajna. Izmamila mi je osmeh i naše usne su se spojile, dok su se klinci kikotali i upirali prstima u nas. I pored svega, još sam osećao onu teskobu od sinoć.
„Zar nisi bar malo radoznao?” rekla je i povela me ka gomili šarenih paketa pod jelkom. Otvorio sam najveći, s mojim imenom na njemu i, priznajem, nisam bio ljubitelj kariranih sakoa à la Rip Kirbi. Naravno, to sam zadržao za sebe, odglumivši oduševljenje dok je ona prevrtala još neraspakovane darove, da bi, nakon nervozne potrage, podigla pogled ispunjen krivicom. Odmah sam ga prepoznao: oči su joj bile krupne i vlažne. Mogao sam se zakleti da nije treptala, i toga uopšte nije bila svesna.
„Ne mogu da verujem... izgubila sam ti glavni poklon”, rekla je u neverici, ugrizavši se za donju usnu. „Kupila sam onu frulu za koju si rekao da bi dobro stajala pored tanjira u kuhinji.”
Sedeo sam, potpuno oduzet, izbegavajući da podignem pogled. Sada sam znao šta nije bilo u redu. Sve i da hoću, frulu od kedrovine neću morati dugo da tražim: ona je, mnogo bolje nego pored tanjira iz Feldberga, našla svoje mesto u Vilijevim rukama.

* * *

Čitavu noć sam čuo muziku u pozadini. Ne, ne onu zbog koje ne možete oka da sklopite, ova je, naprotiv, imala elegičan prizvuk; melodija kojom je Čarobni Frulaš odveo decu u zemlju van domašaja odraslih. I pored svega, ne sećam se kada sam se tako dobro naspavao. Rešio sam da se još malo meškoljim u krevetu, kada sam čuo Alekov glas: otvorio sam oči, ugledavši dve ruke kako se pružaju ka meni poput usuda. Moj sin, koji je izgledao tako ogroman, posezao je za mojim licem. Mora da se još nisam probudio, i ovo su bile poderotine jave na finom tkanju snova. Tada sam ugledao dobro poznatu priliku iza Aleka, i on je položio ruku na njegovo rame.
„Pusti, ja ću...” Dečak se sklonio u stranu, a on je ispružio moje čudovišne šake. Namignuo mi je, reklo bi se bez nekog skrivenog značenja, kada sam na vratima sobe, dnevne sobe, ugledao Klaru. Prišla je, i obujmila ga rukama oko struka. „Baš si zavoleo tog vilenjaka.”
„Aha, postao je moj mali prijatelj”, i on me uze i spusti u kutiju, na meku vatu kraj ostalih ukrasa.
Pokušao sam da vrištim, ali usne su mi bile izlivene i spojene i, sem krika u sopstvenim mislima, pretpostavljam da me niko nije mogao čuti. Izuzev Vilija, naravno, inače mi se ne bi obratio šapatom, tek toliko da samo ja znam šta je rekao.
„Paziću na tvoju porodicu”, obećao mi je, i, ne znam zbog čega, poverovao sam mu na reč. Uostalom, drugi izbor nisam imao.
Dok se poklopac spuštao, bacio sam još jedan pogled na draga lica, nadajući se da ću ih videti sledeće godine. Nakon toga, ophrvao me je mrak.
Pitao sam se: ima li nekoga u ovoj kutiji ko može da me čuje? Ali, to ću već saznati s vremenom.
Međutim, dogodine ću se postarati da se stvari vrate u red. Ne zvao se ja Vili...

Ivan Nešić rođen je 1964. godine u Beogradu gde živi i radi. Objavljivao prozu u Siriusu, Alefu, Znaku Sagite, Emitoru, Književnoj reči, Kikindskim novinama, Orbisu, Našem tragu, antologijama Tamni vilajet 4 i Priča za kraj veka. Ima objavljenu jednu zbirku priča Rigor mortis (Beograd, 1997).