John Frusciante je široj javnosti poznat kao onaj momak u prevelikoj zelenoj dukserici iz nekog spota koji se dosta vrti kad je VH1 Legends Weekend. Ipak, razlika između njega, bivšeg gitariste jednog od najpopularnijih bendova u poslednjih dvadeset godina i ostalih VH1 legendi je mnogo veća nego što bi se možda na prvu loptu pretpostavilo. Njegovo delo od skoro tuce solo albuma učinilo je da postane nešto više od popularne legende, on pored statusa rok zvezde uživa i poštovanje ljubitelja lo-fi alternativne muzike koja je bogami znala na trenutke da bude i odbojna i neslušljiva, ali nikad nije bila neinteresantna. Postoji samo jedan problem. Činjenica da je John sklon radikalnim promenama kako stila izvođenja, tako i pristupa snimanju i produkciji dovela je do toga da John Frusciante kao solo umetnik jednostavno nema slušaoce van svoje tvrdokorne zajednice fanova i to mu umnogome olakšava posao. Njemu se može da bude u isto vreme i hiperkreativni genije koji svaki dan pre doručka napiše sedamdeset dve duhovne, nadahnute pesme, a sa druge strane može i da uzme akorde iz svoje pesme Dark/Light sa prošlog albuma The Empyrean, nasnimi još malo sintisajzera, efekata i gitarice sa prepoznatljivim tonom koji smo već čuli i obožavali na albumu To Record Only Water For Ten Days i nazove to potpuno novom pesmom Glowe. I sve to na EP-ju koji traje 15 minuta i 48 sekundi. Ako toliko vremena nije uspeo da popuni novom muzikom ja stvarno ne znam šta je pobogu radio sve ovo vreme u dobrovoljnoj medijskoj izolaciji, osim što se oženio.

I dok se posvećeni širom planete dive novom čudu koje nam je naš omiljeni svemirski umetnik spustio sa oblaka, meni se čini kao da sam silom teleportovan u osamdesete, pretvoren u nekakvog glavonju iz muzičke industrije koji na silu sluša prvi demo Depeche Modea ili Run DMC-a. John se vratio na produkcijski nivo To Record Only Water For Ten Days, on je smislio i odsvirao svu muziku, ali autorski je daleko ispod. Što više efekata i čudnih ljudi koji pričaju i repuju neznano šta. Na par mesta javljaju se određeni glasovi nalik na one čuvene sa The Dark Side of the Moon, samo što su ovde u pitanju čini mi se glasovi isečeni iz filmova. Nekome će možda značiti činjenica što su reperi koji se pojavljuju na ovom albumčiću u stvari reperi sa reputacijom, i to poštujem. Da je nekim slučajem u jednoj pesmi gost Eddie Vedder, a u drugoj Bruce Springsteen, mogu da zamislim da bih i sam bio oduševljen, bez obzira kakva im je uloga. Ovako, ostavljam ljudima koji su čuli više repa od mene da procene koliko su gostovanja gospode čija su imena više prikladna svemirskim brodovima (RZA, Kinetic 9 i Masia One, između ostalih) uspešna.

Minuli rad Johna Frusciantea upisao ga je visoko na lestvicu mojih omiljenih autora i muzičara (a to su dve odvojene liste) i dajem mu fore još par decenija pre nego što konačno priznam da u stvari više ne pravi zanimljivu muziku i sa nestrpljenjem čekam album u punom smislu koji izlazi kasnije ove godine.

Ono što će se verovatno desiti pre toga je da ću shvatiti da je John Frusciante zaista jedan svemirski umetnik koji krši granice vremena i prostora ne bi li nam kroz svoje opskurne i naporne albume malo približio lepote Univerzuma, onakvog kakvog ga On vidi.

Ljubav je evidentno slepa.
Nedeljko Dejović