Ovaj film je regionalni projekat, u kome mlade rediteljke koje pripadaju ex-yu području na različite načine tretiraju poprilično diverzivne teme, koje imaju zajedničku notu, a to je da su glavni likovi isključivo žene u određenom stadijumu trudnoće. Ispituje se ludilo, odgovornost, izdaja, pitanje časti i toga koliko je bilo ko od nas spreman da zakorači u određenom pravcu kada se nađe u sukobu volje i sudbine, individue i sistema, i lične i kolektivne pravde.

U prvom segmentu Nera Stipicevic i Goran Bogdan nam pokušavaju pozati kako je to imati sve, a nemati ništa, i koliko je ponekada teško biti roditelj i očuvati normalnost, naročito kada ste suočeni sa nemogućim odlukama vezano za vaše potomstvo. Ovo je i najmanje zanimljiva priča, koja na čudan način pokušava da iskombinuje okruženje u kom bitiše nova visoka klasa, i nemoguću borbu protiv vetrenjača pojedinca-umetnika.

Drugi segment je srpski, i tu imamo priliku da vidimo prve naznake određnog kvaliteta. Najjači adut ovog dela kolaža je u glumačkoj postavci: tu su Natasa Ninković i Sergej Trifunović kao glavni akteri, kao i Svetlana Bojkovic i Gordan Kičić u možda na prvi pogled nebitnim, ali jako za čitavu priču i motivacije glavnih likova značajnim sporednim ulogama. Sergej Trifunović je u ovom delu sjajan, ali se da primetiti određena usiljenost u njegovom performansu, kao i uvek kada je glumac primoran da dočara lika koji mu je tako nesličan po senzibilitetu. Nataša Ninković je sa druge strane savršeno prirodna, i čestitao bih ovom prilikom autorima na ovom glumačkom izboru, jer je on dao radnji dodatnu dramsku dubinu bez koje ne bi imali ovako jak emotivni utisak nakon gledanja. U svakom slučaju, kapa dole za ovaj segment.

Treći deo nazvan kao i svi ostali po državi iz koje dolazi, Bosanskohercegovacka prica govori o večitom ratu između ondašnjih stanovnika i međunarodne zajednice, koja se ni u kom slučaju dovoljno ne trudi da razume, pa samim tim ne uspeva ni da pomogne tamošnjem narodu. Fedja Stukan i Nina Violic su ovde u kompleksnoj ljubavnoj vezi, koja puca po šavovima zbog različitih životnih perspektiva aktera. Fedja je dosta čudan izbor za lik studenta, ali njegov performans je nadprosečan pa na ovo možemo zažmuriti jednim okom. U suštini ovo je dobra dramska priča, kao i većina ovde uostalom, ne monumentalna, ali svakako ugodna za gledanje.

U četvrtom delu dešava se, bar za ovog kritičara najzanimljivija priča. Ona je dodatno naglašena odličnim preokretom, koji obasjava svetlošću dosta konfuzne namere osoblja bolnice u kojoj se nalazi Iva Zendelska koja je na odvikavanju od narkomanije. Tu je bolničar sa sumnjivim namerama, kao i jedan poznati političar čije uključenje u priču najavljuje, i dodatno naglašava rasplet. Mogli bi ovde tražiti više političke samosvesnosti, ali i pored toga imamo odličan kratki film, koji bi se uz dodatnu stilizaciju i naravno sredstva mogao raširiti na punu dužinu trajanja.

Peti, poslednji deo, je nazvan Slovenska zgodba, i najbizarnija je od svih ovde sadržanih storija. Lucija Serbedzija odlično prikazuje smušenu monahinju koja biva izbačena iz opatije u kojoj je uzela zavet ćutanja. Ovo je možda i segment sa najoriginalnijim vizuelnim indentitetom, ali i nešto čemu možda ne bi škodilo više likova, ili malo manje predvidiva radnja.
Sveukupno, ovo je odličan, hrabar pokušaj, avaj, neujednačenog kvaliteta, ali možda i nešto što se može pokazati kao vesnik buđenja regionalne kinematografije. U svakom slučaju pozdravljamo ovo, i nadamo se novim, boljim i hrabrijim pokušajima da se ovaj kulturni prostor objedini.

Ilija Đurđanović