Ako izuzmemo slasno parče sira, mišolovka nije ništa drugo do đavolja škljopocija od drveta i metala, dizajnirana da povredi bezopasno biće poput mene. Zver sa razjapljenim čeljustima. Harpun. Kazna za gladne. Bezvredni ispljuvak vekovnog tehnološkog napretka. Smrt...

Uzela je kockicu leda. Zbog njega. Zbog modrica...
Došao je pijan i počeo da je vređa. Stezala je veliki kuhinjski nož u rukama, ali nije imala snage da ga upotrebi. Sve što je uspela da uradi jeste da mu pocepa košulju i uputi nekoliko beznadežnih udaraca po ramenima, pre nego što se zaključao u sobu i zahrkao. Nekada je to bila njihova soba. Nekada je mirisala na jasmin. Sada smrdi.
Otac njenih sinova...

Kod mišolovke je najvažnije da budete strpljivi. Da čekate... Ali ne predugo jer sir može da se ubuđa. Svaka stvar ima trenutak slabosti. Bitno je ostati skoncentrisan. Ne predati se. Rešenje problema će doći kao proizvod bezgranične volje za uspehom...

Zapalila je cigaretu i čučnula u ugao. Prebacila je bade mantil preko kolena i počela da plače. Deca su kod bake na sigurnom. Ne znaju za ovo. Za njih je to samo produženi školski raspust. Nedostaju joj. Ko gubi u ovoj igri? Jasno je da niko ne dobija. Ulog je veliki. Rešenje jednostavno. Običan potpis. Hoće li je nekada, kada budu veliki, kriviti za sve? Možda je trebalo da ode na neko vreme... Čovek stvari počinje da ceni tek onda kad ih se uželi. Ne mora da je ceni. Ima ko hoće. A šta ako ostane sama? Da li bi je to ubilo?

Kažu da kada se okidač aktivira i opruga otpusti, mehanizam startuje brzinom od oko 250 kilometara na čas. Ako se ne izvučete brže od toga lomi svaku koščicu u telu. Mora se vežbati ili osloniti na sreću. Nisam pristalica toga da svoj život poveravam spletu matematičkih okolnosti izraženih verovatnoćom...

On je stalno gleda sa prozora susedne zgrade. Zapazila je to krajičkom oka jedne martovske večeri. Njegov pogled miluje. Pruža zaštitu. Nije sigurna kako izgleda, ali nije je ni briga. Bitno je da je uvek tu kad joj je najpotrebniji. Bitno je da sa njim sva bol prolazi. Da prekida rutinu. Otkiva okove. Budi strast. Davno zaboravljenu ženu u njoj. Potoke mleka.

Svako živo biće u jednom trenutku dođe do tačke u kojoj sve svoje napore mora usmeriti ka samo jednom cilju - preživljavanju. Kako savladati mehanizam uma superiornijeg od tvog? Kako savladati situaciju koja je dovela do svega? Meditacija ne pomaže. Mora se delati. To je stvar karaktera. Čist instinkt...

Zavrtela je kockicu leda prstima i pridigla se. Prostorija je bila mračna. Pomakla je zavesu sa prozora i uključila stonu lampu. Svetlost je presekla preko grudi, dijagonalno, i u uglu prostorije odala sićušno stvorenje koje se brzo povuklo u rupicu na zidu. Nije imala bilo kakav plan za to što je radila. Scenario je smišljala u trenutku.

Ako posmatrate stvari iz više perspektiva jasno je da bi trebalo da odustanem i odšetam ponosno odavde zadovoljavajući se prizorom. Svet je pun sira. Poštujem. Priča bi se tu i završila. Ali neće. Menjaćemo se...

Primakla se prozoru. Skinula je bade mantil i brus. Primetila je okvir njegovih naočara u uglu. Nasmejala se i olizala kažiprst do pola. I dalje je plakala. Rukom je sklonila kosu iza uveta i ujela se za donju usnu. Obrisala je šminku. Tek sada na svetlosti videle su se modrice ispod vrata. Prislonila je kocku leda na grudi. Napravila je dva kruga oko bradavica i počela da je spušta sve niže i niže. Upijao je svaki njen pokret. Bar je tako mislila. Želela. Nadala se. Da će doći jednog dana. Da će vezati uže i kao pravi akrobata doći da je spase ne obazirući se na ponor ispod. Negde, tu iza duge. Okrenula se da je vidi celu. Da je voli. Da je poželi. Dozivala ga je. Zašto nije odgovarao?

...parčence sira za istinu. Za saznanje da je vaša nada šezdesetogodišnji invalid!!

Nemanja Danilović