Ove godine se obeležava 40 godina od izlaska najvažnijeg albuma najvećeg rokenrol benda na svetu, odnosno Rolling Stones-a. Eklektični dupli album sniman (većim delom) sporadično tokom šest meseci u Francuskoj, ostavio je tadašnju kritiku zatečenom i trebalo je da prođe neko vreme da bi u njemu prepoznala istinsko remek delo, te jedan od najvećih rok albuma ikada snimljenih. Exile On Main St. predstavlja kreativni vrhunac benda, kraj niza od čuvena četiri albuma započet sa Beggars Banquet 1968-e godine i deli karijeru Stonesa na dva dela, uspon i pad, uslovno rečeno. Posle Egzila bend će izdati još nekoliko dobrih albuma, ali će se to dešavati sporadično, dok će većina izdanja služiti kao poluga za lukrativne turneje. Stonsi će postati spektakl, ali nikad više neće biti tako uzbudljiv bend kao početkom sedamdesetih.

Skup različitih okolnosti je uslovio nastanak ovog značajnog albuma. Klasicima kakvi su Let It Bleed i Sticky Fingers Stonsi su se dokazali kao veliki autorski bend, izašli iz senke Bitlsa koji su se raspali koju godinu ranije i zauzeli pijedestal kao najveći rokenrol bend na svetu. Ovo je značajno jer im je omogućilo da snimanju novog albuma pristupe sa puno samopouzdanja, ali istovremeno potpuno rasterećeno. U prilog poslednjeg ide i to da su se kao poreski izgnanici stacionirali u vilama na jugu Francuske, i da nemaju fiksnu studijsku satnicu, s obzirom da album snimaju u podrumu Ričardsove vile Nelkote pomoću mobilnog studija u kamionu parkiranom ispred kuće. Osnivanjem sopstvene izdavačke kuće lišili su se obaveza prema starom izdavaču i menadžeru, a ako se ovome dodaju beskrajne zabave, svakodnevna zloupotreba narkotika i cirkulacija drugih muzičara i poznatih ljudi(Grem Parsons, Vilijam S. Barouz) kroz vilu, jasno je da je album sniman u jednoj specifičnoj atmosferi. Ambiciozni Džeger je, da li zbog nekih drugih obaveza ili nemoćan da se suprotstavi delu benda ogrezlom u narkomaniju, prepustio konce benda Ričardsu koji je tada bio na vrhuncu svoje heroinske zavisnosti, a studijske sesije je posećivao po slobodnom nahođenju. Sve to zajedno uslovilo je bend da pokaže svoj raskošan talenat na albumu koji predstavlja konzistentnu mešavinu rokenrola, bluza, kantrija, sola i gospela.

Svega nekoliko od 18 numera sa albuma je našlo svoje stalno mesto u repertoaru Stonsa, a na albumu se ne nalazi ni jedna pesma po kojoj je bend prepoznatljiv. Ova hermetičnost daje posebnu draž albumu, jer zahvalno nagrađuje svako novo preslušavanje, a trebaće vam nekoliko takvih da biste ga dokučili. Album otvara Rocks Off, jedna od pesama u kojoj se Džeger osvrće na svoj status seks simbola, slavu i promiskuitet sa određenom dozom cinizma kakva nije prisutna na ranijim izdanjima benda. Sličan tematski je i prvi singl albuma Tumbling Dice koji krasi jedan od najlepših rifova Kit Ričardsa, a koji prati jedan od najvećih doprinosa kantri muzici Sweet Virginia. Druga strana prve ploče je nešto sporijeg tempa i pored Loving Cup je čine tri balade, među kojima je i Sweet Black Angel dirljiv, doduše ambivalentan, apel za oslobođenje Anđele Dejvis. Drugu ploču otvara i drugi singl albuma Happy, jedan od najprepoznatljivijih samostalnih Ričardsovih učinaka u karijeri Stonsa za kojim slede sirovi Ventilator Blues sa hipnotičkim rifom Mik Tejlora, opskurna I Just Want To See His Face i jedna od najlepših balada Stonsa Let It Loose. Među poslednjim numerama albuma su druga obrada Roberta Džonsona u katalogu grupe, Stop Breaking Down, All Down The Line i gospelom inspirisana Shine A Light sa Bili Prestonom na klavijaturama. Album krasi i upečatljiv omot sastavljen od brojnih starih crno-belih fotografija cirkuskih nakaza koji je uredio Robert Frank autor kontroverznog dokumentarnog filma o Stonsima Cocksucker Blues koji prati bend na turneji po Americi 1972. godine, a koji zbog svog eksplicitnog sadržaja nikad nije doživeo zvanično izdanje. Pre dve godine je snimljen i dokumentarac o albumu, Stones In Exile, koji teško da je iskoristio gotovo mitske potencijale priče vezane za nastanak albuma, ali sadrži zanimljive intervjue sa poznatim muzičarima koji dele svoja iskustva vezana za album, uključujući Džek Vajta, Liz Fer, Kejleb Falovila, Šeril Krou.

Uprkos zamerki na račun produkcije albuma i sitnih propusta koji su posledica haotičnih okolnosti u kojima je sniman, Exile on Main St. je prihvaćen kao jedan od najznačajnijih rok albuma svih vremena, a Kit Ričards ne skriva svoje zadovoljstvo i divljenje prema ovom delu koje naziva svojevrsnom biblijom.

Adrapovac