Često se kaže da nije važan pisac već samo delo. Ponekad, možda je samo ponekad važan i pisac. Možda su ponekad njihovi lični životi čudesniji od priča koje su pisali. Možda su vas, a da to niste ni znali, dirnuli u srce kad ste bili mali. Sada je prilika da se potsetimo starih prijatelja koje smo stekli još u ranoj mladosti, kad je nebo bilo plavo, dan vedar, a po koji paperjasti oblak iznad naših glava beo poput malenog cveća u bašti.

Braća Grim

Nema ko nije čuo za braću Grim, ali znate li njihova imena? Možete li da nabrojite bar dve bajke koje su napisali? Sećate li se makar kako su izgledale knjige iz kojih ste čitali njihove priče? Znate li bar da postoje zbirke njihovih priča? Ne?
Da počnemo, onda...
Jakob Ludvig Karl Grim (1785-1863) nemački filolog, pravnik, proučavalac i vrsni poznavalac mitologije prvu je ljubav prema istraživačkom radu stekao na fakultetu, zahvaljujući profesoru rimskog prava, kojem se kasnijih godina pridružio u Parizu kako bi mu pomogao u pisanju.
Mlađi brat Vilhelm (1786-1859) je poput Jakoba postao pravnik, a obojica su radili, između ostalog, kao bibliotekari i profesori. Različitog temperamenta i načina izražavanja Jakob svoje tekstove nije lektorisao, već ih je „sipao iz rukava”, dok ih je Vilhelm i po nekoliko puta iščitavao pre nego što bi ih poslao u štampu.
Baš kao i Vuk Karadžić i braća Grim sakupljala su narodne pesme i priče i objavili ih u četiri zbirke (Dečje i domaće priče, 1812 i 1814 (u prvoj je zbirci objavljeno 86 priča, u drugoj novih 70); Nemačke Sage, 1816 i 1818 (prvi i drugi tom sa ukupno 585 nemačkih legendi)); Jakob je napisao Nemačku gramatiku, Staro nemačko pravo, O starim nemačkim pesmama i Istoriju nemačkog jezika, Vilhelm je sakupio Danske junačke pesme, balade i priče, Nemačke junačke priče, dok su zajedno pisali eseje o narodnom stvaralaštvu i radili na Rečniku nemačkog jezika. Kada su naše narodne pripovetke bile prevedene na nemački jezik, Jakob Grim je napisao predgovor zbirci. Obojica su cenili Vukov rad i dugo godina sa njim prisno sarađivali.
Pošto im je otac, advokat, umro dok su bili mali, porodicu je potpomogla tetka, dvorska dama i poslala braću, Jakoba i Vilhelma u srednju školu u Kasel. Po završenoj školi braća nastavljaju očevim stopama i studiraju na Univerzitetu u Marburgu. Tako su došli pod uticaj Klemensa Brentana (preneo im ljubav prema narodnoj poeziji) i Fridriha fon Savinija koji ih je naučio metodama arhivskog rada.
Jakob je 1806. godine postao sekretar ratnog odelenja u Kaselu, potom privatni bibliotekar kralja Žeroma od Vestfalije. Godinu dana kasnije postaje član državnog saveta; 1816. vraća se u Kasel, gde se pridružuje Vilhelmu koji je, u međuvremenu, postao sekretar biblioteke. Kako nisu napredovali u službi, kako su očekivali, prelaze u Getingen gde se Jakob zapošljava kao profesor i bibliotekar, a Vilhelm kao njegov zamenik.
Godine 1837. braća se, sa još petoricom profesora, zalažu protiv hanoverskog kralja zbog ukidanja ustava koji je donet nekoliko godina ranije. Zbog toga gube posao pa 1840. godine odlaze u kraljevinu Prusiju, gde rade kao profesori i postaju članovi Akademije nauka. Jakob je umro u 78 godini života, radeći do poslednjeg trenutka. Vilhelm je umro u 73 godini.
Braća Grim zadužili su čitavo čovečanstvo svojim prikupljačkim radom i negovanjem narodnog duha i jezika. Prenoseći, kroz bajke, univerzalne poruke ljubavi, hrabrosti i istine, braća su uticala na sve potonje generacije sveta – omogućivši im da se, kroz čitanje bajki, izbore sa sopstvenim strahovima, uzdignu iznad svakodnevnih problema i (ot)plove bespreglednim prostranstvom zvanim mašta. A svi znamo da onaj ko ne mašta ne živi.

Nastaviće se...

Tamara Lujak