„Followed Home Than Killed“, „Encased in Concrete“ ili „As Deep As The Knife Will Go“. Treba stvarno biti djetinjast i amer da bi se ovakve pjesme pisale u svojim četrdesetim godinama života. Razumijem ja zaljubljenost u horor i „gore“ teme, ali, baš uvjek o jednom te istome, postaje smiješno. No, to je, ako se može tako nazvati, lirička strana ovog i svakog Cannibal Corpse albuma, po kojoj su isto poznati koliko po beskompromisno ubitačnoj svirci i cenzurisanim omotima i teško je za očekivati neke dublje promjene u ovom segmentu. Kažete sloboda govora, iskazivanja mišljenja? Jeste, apsolutno se slažem, ali to nije tema ovdje, već malo izlizano i tvrdoglavo držanje jednog te istog šablona. Tu i tamo sramežljivo istupe, ali na kratko. Znači, ne govorim o slobodama, nego o intelektu, i ne zabranjujem, već iznosim svoje kritičko mišljenje sagledavši širu sliku.

Uglavnom, ako se zanemari tvrdoglavost okolo odabira tema za album, novi Cannibal Corpse ne donosi ama baš ništa novo ili revolucionarno (nego čak i idu unazad), ali zato donosi nekoliko pjesama iz najteže kategorije. Uvodna „Demented Aggression“ sa svojim vrlo zaraznim rifom otvara odlično album. Ubitačna, brza i odlučna pjesma bez mnogo mudrovanja, nego udri, drž ne daj. Nažalost, već nakon druge pjesme, kvalitet varira od prosječnih i bezidejnih (sa solo dionicama koje zvuče kao da kokoška skače po instrumentu) do odličnih pjesama koje zaslužuju svaku pohvalu. „Torture“ ispade ustvari kao neki mini LP sa nekoliko ubitačno dobrih pjesama koje se kotiraju vrlo visoko u diskografiji benda - i ostale, koje dopunjavaju album da bude punopravni dugosvirajući komad plastike. Obezbjedili su koncertne aranžmane te dovoljno dobrog materijala da diversifikuju žive nastupe, gdje zasluženo beskompromisno dominiraju i to možete čuti na LTD izdanju albuma dopunjenim sa nekoliko pjesama snimljenih uživo.

Nikola Franquelli