Nije majstor onaj koji najbrže svira. Nije majstor onaj koji je tehnički najpotkovaniji. Nije majstor onaj koji se tokom sviranja upetlja u trista pravaca. Majstor je onaj onaj koji zna da zabavi i rasplače, onaj koji zna da napravi pjesmu, pa taman bila od jednog tona. Uzmite pjesmu „Prisoner“ sa posljednjeg Bonamassa-inog albuma. Nema diskusije da je čovjek majstor. Jeste klasični blues kliše (toliko puta ponavljan i biće ponavljan), jeste da tehnički apsolutno ništa novo nije ponuđeno, ali količina emocije i energije koju je čovjek unio u ovih nekoliko minuta koliko traje pjesma, je jednostavno za divljenje. Ako ste u bluzu i starijem rokenrolu, uvjeren sam da vas neće ostaviti ravnodušnim.
Joe Bonamassa-u sam skoro upoznao. Unazad desetak godina je jedan od najcjenjenijih blues gitarista (bijeli blues, važno je naglasiti) i zanat peče od malih nogu, od četvrte, pete godine pod krilom roditelja koji su također bili muzičari i nije niti malo za čuditi da komponuje pjesme poput „Black Lung Heartache“, srceparajuće blues „The Last Matador Of Bayonne“, užasno redneck a toliko zarazna „The Whale That Swallowed Jonah“, ili country western u duetu sa John Hiatt na pjesmi „Tennessee Plates“. Svaka pjesma je ekvivalent američkim „muscle cars“. Ma koji V8 ili V16, ovo je V666 i nabrijan je do bola.
„Dust Bowl“ je blues i energični rokenrol, bijeli moderni blues, nimalo komplikovan ili prenatrpan detaljima, već krv, znoj i kilometri i kilometri puta između koncerata. Nakon svog oduševljenja dodajte i produkciju Kevin „Caveman“ Shirley (osoba koja danas apsolutno najbolje zna i može da uhvati živi zvuk bilo kojeg benda), i sreći nema kraja.
Ako tražite kvalitet, neka vam „Dust Bowl“ bude jedan od prioriteta u playlisti.
Nikola Franquelli