Iskreno, bio sam skeptičan na vijest da su se Anthrax-i ponovo ujedinili sa Joe Belladon-om, naročito nakon forsiranja priče o postavi sa „Among the Living“ i „Spreading The Disease“ ere, te nakon serije promo fotofrafija na kojima je bio i više nego očigledan desetogodišnji jaz između članova. Godine su polako prolazile, turneje su se nizale, bila je i prošla Big 4 turneja a Anthrax-i i dalje guraju i negdje tu su ponovo naišli na iskru koja započela požar još davne 1981 godine. Međutim, nije bilo novog albuma ... do 2011. Publika je bila gladna i zahtjevala je novi materijal, što iz vječne gladi za novom muzikom, što iz želje da se nova/stara postava dokaže i na tom polju. Prva stvar koja upada u oko je sličnost omota sa „State Of Euphoria“ omotom. Ne vidim tu ništa loše, čak što više, zamirisalo je na nešto dobro, i nisam se prevario jer je ispod omota upakovan jedan klasičan i vrlo dobar Anthrax album. Nakon petnestak godina drugačijeg zvuka i pristupa muzici (ne kažem da je loše, samo je drugačije), Anthrax-i ponovo sviraju thrash kakav su radili osamdesetih. Doduše, album je umjereniji i odmjereniji što je sasvim normalno jer godine čine svoje, ali to je čistokrvi Anthrax, sa bazom u osamdesetima, nadgradnjom iz devedesetih i dvije hiljaditih, te sa dodatkom omanjeg simfoniskog orkestra čiji su instrumenti obogatili kompletnu atmosferu. Mislili ste da thrash metal i gudački orkestar ne idu zajedno? Poslušajte „Crawl“.

Prvi hit sa albuma, „The Devil You Know“, je hit u pravom smislu riječi, ritmična i žustra pjesma sa bubnjem koji zakucava slušaoca i jednostavno tjera na pomjeranje. I više je nego očigledno da im je itekako prijao Beladonin povratak (koji je u međuvremenu imao karijeru umjerenog uspjeha, ali sa vrlo dobrim albumima koji tako slatko mirišu na stare Anthrax-e). Kvalitet albuma je konstantan od početka do kraja, mada se na par pjesama ipak malo osjeti pad u atmosferi. Ništa drastično, ali volim da pomenem, ako ništa, barem reda radi, jer iako je jedan vrlo, vrlo dobar album, nije najbolje što je izašlo ove ili u proteklih par godina (malo može da izgleda nadmeno sa moje strane, ali, činjenice su činjenice). Stvar koja mi prija tokom albuma je atmosfera koja je, neprekinuta. To bi bila prava riječ. Od početka albuma, od pjesme „Earth on Hell“, preko „The Giant“, ili „Crawl“, pa sve do „Revolution Screams“, kvalitet, melodija i ritmika su konstantni, bez velikih padova, i to jednostavno prija. Plus, kao stari fan Anthrax-a, itekako mi prija povratak stilu iz osamdesetih i čvrst, jasan i zreli zvuk albuma (zvuk ritam sekcije je do bola dobar). Nakon 30 godina na sceni, „Worship Music“ je album sa kojim mogu itekako uzdignute glave da se šetaju po svjetskoj metal sceni i slobodno da se ponose urađenim. War Dance!
Nikola Franqielli