Čovjek je upropastio tijelo dugogodišnjim maltretiranjem teškim drogama. Tijelo jeste, um također donekle (što se tako bolno vidi svaki put kada ga neka kamera uhvati), ali u svom tom haosu postoji ta neka oaza, oaza mira, gdje nesvrstano vlada Goran Bare, i misli, dela i stvara djela koja će pokoljenja da vole, da pjevaju, da cijene. Svi su ga otpisali tamo krajem turobnih devedesetih godina. Uslijedio je kratak tajac, a onda, Goran Bare se pojavljuje u svim visokoprofilnim duetima. Prvo HRT, pa RTCG, pa RTS ... cijeli srpsko hrvatski govorni prostor je brujio o Baretu. Htjeli su da tog mršavog psa izmuzu i iskoriste kao što su ovdje Ekrema Jevrića, ali ih je Bare sve zajebao. Prejebao - bi možda bila bolja riječ. Prvo dueti, pa kada su počela podjebavanja, eto ti odlični solo albumi, pa još malo podjebavanja ali ovoga puta vrlo oprezno, pa nebrojiva gostovanja, koncerti, emisije, intervjui, i, eto, nakon trinaest godina, napokon i novi album benda Majke. Mora se priznati da je majstor ne samo u stihovima.

Pitate me kakav je album? Zašto pišem ... zašto mlatim sve ove nevažne gluposti umjesto da pišem o albumu? Dragi moji, ja i pišem o albumu. „Moja je Ljubav“, „Teške Boje“, „Pozovi Me u Noć“ ... sve su to pjesme koje su izazvale ove riječi, i pijanstvo životom, i orgiju emocija i gorčinu muške suze. Kao i svaki njegov proizvod, i album „Teške Boje“ je nabijen emocijom, životnom energijom i voljom, optimizmom i onom neopisivom unutrašnjom energijom. Svaka pjesma na albumu je putovanje, putovanje koje pokriva jaz od trinaest godina provedenih u pripremi za osvajanje vrha svijeta. Svaka pjesma je mješavina gorčine i ushićenosti, ljubavi i straha, konfuzije i predanog rada. Svaka je jedan poseban dragulj, a kao cjelina, obara sa nogu. Nije najveći ili najbolji, nije nevjerovatan ili čudo božije, ili naj ovako ili naj onako. Ima par čistokrvnih hitova i nekoliko vrlo teških ispovjesti, ali, „Teške Boje“ je zbog svoje pozadine jednostavno van svake granice, van svake konkurencije, onaj jedan album, jedno djelo koje se radi isključivo kada se sve zvijezde i planete povoljno poklope. Tijelo nije bitno. Um nije bitan. Dok postoji ona oaza, sve je kako treba. Prepustite se ovom albumu. Nikada, niti jednog momenta to nećete zažaliti.

Bare ne može da spoji dvije krštene rečenice (po mjerilima tzv. „normalnog“ čovjeka), sav je nakrivljen i izgleda kao da je pio tri dana i tri noći, ali je i dalje, i uvjek će biti, neprikosnoveni vladar hrvatske rock and roll scene. Bare za Isusa!

Nikola Franquelli