Metallica, Slayer, Megadeth, Anthrax - The Big 4 Live From Sofia, Bulgaria



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Pustimo sa strane sve peripetije i gluposti iz prošlosti i krenimo direktno sa video materijalom, drito po sred glave što bi rekli, kao što i Anthrax otvaraju ovaj paket četvorice najpoznatijih bay area thrashera. Anthrax počinju prvi, sa Belladonom ponovo za mikrofonom, i zagrijavaju publiku i više nego dobro. Ovako su nekada Anthrax zvučali u periodu najveće kreativne faze i pokazuju da i dalje posjeduju magiju i da bez problema mogu da pokrenu i veliku publiku, a na Indians, prije „war dance“, kao omaž Ronie James Dio-u, sviraju „Heaven and Hell“. Ne vidim boljeg načina da se kaže Hvala jednom velikanu.

Mustaine zahvata ratni gard i Megadeth, kao drugi po redu, započinju da nižu hitove. Kiša kao iz kabela je istog momenta počela da lije, ali malo vode sa neba nije zasmetalo ni publici ni bendu, dok Mustaine u jednoj sceni gleda pud neba kao da razgovara sa samim bogom. Nevjerovatno uigrana mašina, precizni do tančina, ali ne čisto mehanički, publiku polako uhodavaju u prvim pjesmama, da bi od „In My Darkest Hour“ počelo potpuno raspištoljenje. Baš je taj momenat preokreta itekako moguće osjetiti, i na bini i u publici. Bend nakon razarajuće „Peace Sells“ umjesto da završe svoj set, nastavljaju u najfuriozniji dio „Holy Wars“. Da sam bio tamo, sahranili bi me ispred bine.

Slayer su treći na bini, i ako vam treba pisati o njihovom nastupu, onda vas urgiram da pod hitno potražite gdje sviraju i odgledate koncert. Uvjeravam vas, i pored donekle oslabljenog Araya-inog glasa, svaki Slayer nastup je životno iskustvo! Slayer su Slayer, i samljeli su binu i publiku u Sofiji. Tačka!

Metallica su posljednji na bini i njihov nastup je nevjerovatno energičan i vatren. Svaka pjesma je odsvirana duplo brže i bend je maksimalno razigran. Iskreno, nije mi se stvorila atmosfera metal, već hard rock koncerta. Zvuk je drugačiji, a i oni sami već od devedesetih godina sve stare pjesme sviraju sa malo drugačijim štimungom. Kako god, i oni uzdrmavaju publiku iz korjena, mada po mojem skromnom mišljenju su imali najmanje interesantan muzički nastup od svih bendova. Mala zanimljivost: pored mnogobrojnih bugarskih zastava, na snimcima je vidljiva i jedna srpska trobojka, i to popriličan broj puta.

Stvar koja me je najviše iznenadila i stvarno je prijatno iznenađenje, je način kako je snimljen cijeli koncert. Ja se nažalost ne razumijem u tehnikalije snimanja, niti poznajem žargon, ali imam oči pa ću vam ovako laički reći da je koncert snimljen vrlo prirodno. Boje, oštrina, kadrovi i vjerovatno još drugih detalja koje ne znam da imenujem, sve je tako prirodno da imam osjećaj kao da prisustvijem koncertu. Nema nimalo onog filmskog efekta kada se posmatrač pogubi u nekoj šarenoj laži. Ovdje ste svakog trenutka vrlo svjesni ljudskosti svakog benda na bini, da nema namještanja, i da sva muzička apokalipsa dolazi iz ruku, nogu i glasnih žica, četvorice ili petorice ljudi (tako očigledno na Slayer pjesmi „Jihad“). Cijeli koncert se vidi iz perspektive publike i benda i pruža jedan vrlo zanimljiv dokumentarac. Sve pohvale režiseru i tehničarima, a sve pokude audio toncima. Naime, jedina i vrlo ozbiljna zamjerka kompletnom ugođaju je sterilan zvuk, koji donekle jedino Megadeth-u ide na ruku. Niko mi ne može dati dobro objašnjenje za ovo jer ima i više nego dovoljno primjera da se zvuk na otvorenom prostoru može itekako dobro uhvatiti.

Anthrax, Megadeth, Slayer i Metallica jesu „The Big 4“ ali nisu jedini i to nemojmo nikada zaboraviti. Sa snimkom je zadovoljena biznis strana, pretjerano očigledna, ali na propratnom dokumentarcu i tokom samih svirki je i više nego vidljivo da nisu samo pare u pitanju, a to je ono što mi je ponovo dalo davno izgubljeno povjerenje u pojedine od aktera ovoga festivala. Na kraju, dva DVD-a, četiri audio diska, poster, razglednice, propratna knjižica, 45 minuta dokumentarca i dobrih 5 koncertnih sati neprestanog ataka na slušni aparat i centar ravnoteže, zaslužuje pohvale. U Americi je komplet 100 USD, malo skuplje nego što bi čovjek očekivao, ali onaj ko želi da se počasti, neće žaliti, niti zažaliti.

Nikola Franquelli



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva