Imao sam nekih 18 godina i ganjao sam curu koja je imala jedno deset godina više od mene. Lijepa, vitka, sa trakom u kosi, uvjek nasmijana i ozarena, neuhvatljiva - i imala je originalni dupli „Made in Japan“!
Već sa „Machine Head“ albumom, Deep Purple su bili, pored Led Zeppelin i Black Sabbath, jedan od najvećih hard rock bendova sa početka sedamdesetih godina. Etablirani i priznati, uživali su u ogromnoj svjetskoj slavi i autorskoj slobodi. Mnogo su ulagali u albume, mnogo su ulagali u žive nastupe, ali kako sam bend kaže, zbog tadašnjeg nepovjerenja u prenošenje živog zvuka na vinilne nosače, nisu polagali velikog računa na mogućnost živog izdanja.

Međutim, publika se sa time nije slagala i nakon prve velike turneje japana u avgustu 1972 godine, jednoglasno je tražila živi zapis. Bend se nije oglušio na zahtjeve, a pošto je kompletan trošak bio i više nego prihvatljiv i bendu i izdavaču, „Made in Japan“ je krajem iste godine ugledao svjetlo izlazećeg sunca, i automatski postao, ono što se pokazalo tek kasnije i van najoptimističnijih očekivanja benda, jedan od najcjenjenijih živih albuma ikada snimljenih, i jedan od najvažnijih u karijeri benda. „Lo and Behold“, istorija je rođena u obliku duplog vinilnog izdanja, dvije ploče i malo neuglednog kartona na kome je zapisan jedan od najsjajnijih momenata rock istorije. Komad plastike sa rupom mijenja svijet.

Za samog slušaoca i nije toliko važan sam taj jedan događaj, jedan koncert, koliko je važan period kada je snimljen, period kada je bend bio u punom radnom i kreativnom elanu, kada je bend živio za svoju muziku, za žive nastupe, kada je povratni val publike bio toliko jak, do čepa zasičen emocijama i toliko zasljepljujući da je bend bukvalno svake noći sijao i gubio razum u hemiji adrenalina, znoja i energiji publike; kada su uslovi u bendu bili familijarni i bratski. „Made in Japan“ je bio revolucionarni album na više polja. Jedan od prvih, možda i prvi, koji je priznao ogroman potencijal i važnost japanskog tržišta, prvi živi album koji je snimljen novim, nekonvencionalnim i eksperimentalnim tehnikama, i sigurno prvi koji je u potpunosti uspio vrlo dramatično da prenese ogromnu emociju živog nastupa, i koji se i dan danas, nakon skoro 40 godina, uzima kao standard sa kojima se drugi albumi upoređuju. Izgleda čudno, ali uhvatiti zvuk benda na sceni, i publike ispred scene, je samo jedan dio posla. Drugi dio posla, uhvatiti i zauzdati atmosferu na magnetnoj traci i prenijeti je slušaocu na drugi kraj planete i to u razmaku od nekoliko decenija, u potpunosti zavisi od uha i osjećaja snimatelja i tada ta osoba postaje neodvojivi dio albuma i njegovo poznavanja navika benda, prostornog rasprostiranja zvuka ... je jedna od apsolutno neophodnih komponenti, a tu se Martin Birch prevazišao, i mladi tehničar je sebi obezbjedio doživotnu slavu kao „snimatelj Made in Japan-a“. Treća isto tako bitna komponenta je sreća da se sve kockice poklope: tehnički uslovi, izvedba i atmosfera te magija momenta. Ja barem, dok slušam ovaj album, imam osjećaj, ne da slušam, već da gledam bend ispred sebe.

Gledano danas, sa udaljenosti od skoro 40 godina, mlađoj publici ovaj koncert može da izgleda čudan, razvučen, dosadan. Objavljeno je 6 pjesama i svaka je kao istorija duga, ali to su bile sedamdesete, kada su bendovi prezirali „radio friendly“ 3.5 minuta pjesme (kako tada, tako i danas), i improvizacije su bile neizbježne (vjerovatno inducirane ne samo energijom nastupa), i bubnjarske solo dionice, klavijaturna kakofonija koja bi prelazila u poznate melodije, vokalno instrumentalna poigravanja i utrkivanja, su bili neodvojivi djelovi dekora svakog nastupa. Koncerti su bili intimna događanja, prijateljski sastanci u ogromnim brojevima i distanca između publike i benda je izbrisana i svi su disali kao jedan organizam. Bio je to period uistinu najvećeg modernog muzičkog ekspresionizma i to se tako jako i upečatljivo osjeća na svakom trenutku ovog albuma.

Sve su ovo interesantne tehnikalije, ali zašto baš „Made in Japan“? Vrlo jednostavno i kratko, „Made in Japan“ je tehnički, izvedbeno i osjećajno, jedan od onih malobrojnih albuma koji uspjeva da slušaocu kod kuće, na dva zvučnika, prenese osjećanja i atmosferu sa i ispred scene kao jedna cjelina. „Made In Japan“ je jedan od onih kultnih albuma koji su označili djetinjstvo, mladost, odrastanje i ulaz u lavirint života mnogih generacija, i danas je od mnogih smatran ne samo albumom, već kulturološkim fenomenom sedamdesetih godina čiji se uticaj širi decenijama kasnije kako ga otkrivaju mlađe generacije.

Ploče i djevojka, obje suho zlato kao izlazeće sunce dalekog istoka. Gledam u ploče, pa gledam u grudi – nisam znao gdje prije. Gdje je danas djevojka sa početka teksta, ne znam, ali ploče su kod mene.
Nikola Franquelli i Melita Dujmušić