Nakon izlaska Japana u XIX veku iz sumraka feudalizma i šogunata, zapadna kultura ostavila je vidne tragove u ovoj zemlji: strip polako postaje deo svakodnevnice. Od samih početaka konzumira ga zrela čitalačka publika. Pošto su počeli i sami da ga stvaraju, Japanci ga boje lokalnom istorijom, mistikom, bajkovitošću i erotikom. Prekretnicu čini avanturistička priča - sveska stripa Šintakaradžima – Novo ostrvo sa blagom iz 1947. godine Osamu Tezuke.

Nastao po završetku Drugog svetskog rata, japanski strip manga razvio se iz mešavine stranih i ukijo (ukiyo) stila. U manga stripu samo su korice u boji i, ponekad, prvih nekoliko strana, dok je ostatak u crno-beloj tehnici. Popularne mange se često adaptiraju u anime (crtane filmove), dok se originalne anime retko adaptiraju za manga strip. Po tradiciji manga se čita s desna na levo, ali ih pojedini izdavači, na nezadovoljstvo čak i samih umetnika, prilagođavaju stranim čitaocima, pa ih štampaju tako da se čitaju s leva na desno.
Reč manga, koja u bukvalnom prevodu znači „nasumice izabrane slike“, ušla je u potrebu krajem XVIII veka kada su objavljeni radovi Suzuki Kankeija (1771) i Santjago Kjodena (1798). Započevši trgovinu sa Amerikom, Japan je počeo sa ubrzanom modernizacijom a jedna od „posledica” bila je i širenje mange na zapadno tržište. U ovom periodu mange su objavljivane u časopisima kao političke satire, u tri do četiri slike. Osnivač prvog crtačkog društva Nipon Mangakai bio je Ipei Okamoto. Mangakai se danas koristi kao sinonim za profesionalnog crtača manga stripa. Njegovi radovi postali su uzor za kasnije fantastične manga stripove.

Najpoznatiji manga stil van Japana je moe stil. Koristi se u fantastičnom žanru, a karakterišu ga likovi sa velikim očima i malim nosevima. U XX veku manga stripove proslavio je već pomenuti Osamu Tezuke (1928-1989), koji se može nazvati i rodonačelnikom umetnosti manga stripa. Nazivaju ga i japanskim Volt Diznijem. Poznat je po dobroj tehnici i stilizaciji i adaptaciji zapadnoevropskih i američkih dela. Primenjujući tehnike svojstvene filmskoj umetnosti, uneo je deo filmskog duha u manga strip. Jedini tekst u njegovim stripovima jeste dijalog između likova, što je svojstveno filmu. Preuzeo je i „preuredio” Diznijeve likove: preuveličao je crte lica i sveo ih na, maltene, jednu liniju, kako bi na što bolji način preneo ukijo tradiciju po kojoj je slika projekcija, a ne stvar fizičke realnosti. Crtao je akcione avanture (Kimba, beli lav), drame (Blek Džek), naučnufantastiku (Astro dečak), horor stripove (Dororo, Trooki), ali i strip za devojčice (Princeze viteza).

Uporedo sa ovim stripovima razvijala se još jedna vrsta manga stripa gekiga, što u prevodu znači „dramatične slike”. Gekiga stripovi predstavljaju zapravo prave knjige – jedan strip jednog umetnika – za razliku od ustaljenog manga načina objavljivanja – nekoliko stripova različitih umetnika izlazilo je u antologijskim časopisima. Gekiga nisu mogli da se nađu u slobodnoj prodaji, već su se iznajmljivali u bibliotekama i danas se smatraju umetnički superiornijim u odnosu na manga stripove, jer su imali zreliju i složeniju priču, u koju je bilo uloženo više truda. Vremenom su se ova dva stila spojila, pa se izraz gekiga danas koristi za stripove koji se ne rade po uzoru na crtane filmove. Najpoznatiji predstavnik ovog stila je Kačuhiro Otomo (Akira).

Poput sve brojnijih kafića kod nas u kojima pored kafe možete dobiti i knjigu na čitanje, u Japanu postoje kafići u kojima posetioci mogu da sede, uživaju u nektaru bogova i mašti autora stripova. Da mange imaju sve veći uticaj govori i pojava usvajanja japanskog stila crtanja stripova u Americi i Francuskoj, koja je zabeležila i najveću prodaju manga stripova posle Japana. U Italiji su devedesetih godina nastali brojni stripovi pod uticajem japanskih mangi, a pojavile su se i specijalizovane knjižare-striparnice.

Literatura:
Isidora Marčetić, Japanski strip i Osamu Tezuka, Kvartal, br. 9-10, str. 136, Pančevo, jesen/zima 2008.
Anica Tucakov, Strip u Srbiji 1975-1995, Beograd, 2000.
http://en.wikipedia.org/wiki/Manga
Fotografija preuzeta sa: http://en.wikipedia.org/wiki/Bishojo
Priredila Tamara Lujak