Zašto Nikšićki „Društvo Skrivenih Talenata“ postoje već dvadeset godina? Zato što nakon dvije decenije, u venama im i dalje teče isti adrenalin, zato što i dalje posjeduju onu ivicu koja je iteko neophodna da bi se iskreno svirao punk. Vi koji ovo čitate i živite u crnoj gori, recite, da li postoji i jedna firma (mediji, političari i Nikšićka pivara isključeni) koja postoji dvadeset godina, koja je opstala kroz sve peripetije devedesetih i novog milenijuma? Vi koji živite van crne gore ... pa manje više isto pitanje stoji. Mislim da je sasvim jasna volja i odlučnost koju ovi ljudi posjeduju.
Kao po običaju, i ovaj koncert je bio zakazan za „negdje između“ 21:00 i 22:00, i iako sam prije kritikovao naviku domaće publike da ne dolaze na vrijeme, moram priznati da sam u zadnjih par godina sagledao i drugu stranu te priče. Zahvaljujući ovoj fleksibilnosti, i publika i bend mogu da budu u direktnom kontaktu prije samog nastupa, da „opipaju“ i stvore domaćinsku atmosferu i kada njima najviše odgovara, zauzmu prve borbene linije (o pivu da i ne govorimo). Večeras se to itekako dobro osjetilo.

Prijem na prve tri pjesme je bio, malo uzdržan, ali, pristojan. Ali kada su počeli uvodni taktovi pjesme „Jovana“, počinje prava atmosfera, pravi koncert, i boce piva i čaše su popadale ispod nogu i ona granica ispred bine, između benda i publike je ubrzo bila izbrisana. Neko ćelav, neko sa kosom, muško, žensko, publika, konobar, stari i mladi, i svi na svoj način su ispratili bend kroz sve pjesme, kroz godine koje su se nizale svjetlosnom brzinom, a nizale su se odlične „Ulica Narodnih Heroja“, „Experiment“, „Friden Geist“, „Za Ugašena Ognjišta“, „Vatra“ ... refren pjesama „Zašto Mrzim Karl Orfa“, „Nervni Slom“, „Zovite Mi Kleja“ i pogotovo „Mi“, se pjevaju horski ... i godine, vrijeme i prostor su postali u potpunosti nevažni. Pjevač Boris Lješković nakon par pjesama je malo u publici, malo na bini, malo iznad bine, a bogami i par puta pod binom, i nije se štedio. Vrlo vješti bubnjar, Srđa Simunović, sav kao žila po dobrom običaju ispaljuje kanonade bez kojih bi ritam sekcija bila mnogo mršavija i iako malo ograničeni prostorom na bini, dvojica gitarista, Veljko Vučurović i Vlado Perišić, te basista Dragan Lučić, kroz znoj ispuštaju vitalnu tečnost i elktrolite kao iz kabela.

Bend sam gledao uživo posljednji put prije dvije godine, i iako je i taj nastup bio jako dobar, ova noć, ovaj nastup je jedan od onih koji se ne briše iz sjećanja, nastup koji ubire novu publiku. Kada se čovjek sjeti da bend radi već dvadeset godina, a da ovako mlado, poletno, nabildovano i utegnuto zvuče, pa čovjek ne može nego da im skine kapu i digne pivo za zdravicu, i to Nikšićko! Dođavola, pjevač Boris je na putu za koncert postao otac po treći put! Gdje ćete veći punk od toga!?

Imam jednu malu želju, da bend snimi živi album, ili izda kompilaciju ali sa pjesmama nasnimljenim na modernoj aparaturi, sa današnjom produkcijom. Nije ovo samo obična dječačka želja, niti je oduševljenost jednim domaćim bendom kome se želi maksimalna podrška, već je sve potkrepljeno činjenicama. Naime, zvuk ove noći me je itekako prijatno iznenadio – odsječan, jak, vrlo, vrlo jak, i pjesme koje su snimljene prije deset, petnaest godine su zvučale tako energično, poletno, svježe i bijesno, sa novim životom i elanom, da sam donekle i u nevjerici posmatrao i slušao. Nisam uvjeren, već znam da bi oduvali ogroman broj konkurencije koja im nije ni do koljena te bi mlađoj publici ponudili stari materijal u novom ruhu. Ne vjerujete? Slobodno provjerite na net stranicama benda, i samo pokušajte da nađete neki suprotni argument.
 
Nikola Franquelli