Kad ste poslednji put posvetili vreme sebi? Kad ste poslednji put ustali rano, skuvali kafu po meri, organizovali prostor po vašem ukusu, srknuli gutljaj toplog napitka i prepustili se uživanju? Kad ste poslednji put dozvolili telu da se opusti, a mislima da odlutaju?
Zastrašujuća pomisao, zar ne? Oljuštiti sve slojeve odbrane, srušiti sve barijere i stati pred ogoljenog, nezaštićenog sebe, kao da stojite pred golim svemirom (u Autostoperskom vodiču kroz galaksiju). Nesaglediva veličina (samo naizgled) praznog prostora neodoljivo nas podseća na mračne delove naše ličnosti, na nepreglednu pustoš koja bitiše u nama i čeka da bude ispunjena. Da li je to razlog što se retko, ako ikad, prepuštamo sebi i svojim mislima? Da li je grč pred saznanjem da smo prazni i pusti poput svemira razlog što strahujemo od introspekcije? Ili je strah od onog što možemo otkriti taj koji nas koči i drži u večitoj strci i gunguli kako bismo zaboravili da postoje drugi u nama, da postoje praznine i nedostaci, neistraženi i nesagledivi predeli koji će nam zauvek ostati nedokučivi, jer nam nedostaje znanja, volje i želje da se upustimo u tu avanturu. Lakše nam je da se bavimo drugima, lakše nam je da se zatrpamo tuđim problemima kako bismo zaboravili svoje, lakše nam je da se vozimo na poslednji litar benzina pa dokle stignemo.
Kada ste poslednji put sedeli na otvorenom i posmatrali nebo, udisali svež vazduh i uživali u ćarlijanju vetra? Kad ste poslednji put sedeli u senci i posmatrali kako se život odvija pored vas? Možda nećete dokučiti tajnu svemira, možda nećete proniknuti u tajnu života ali ćete sasvim sigurno otkriti tajne pretince vašeg bića, skrivenu snagu i zaboravljene veštine i neku sasvim drugu osobu koja živi skrivena u vama, novog prijatelja odlučnog da vam pomogne da pregurate dan.
Tamara Lujak