Blistavo belu plastičnu sobu bez vrata, ispunjavali su tihi zvuci istovremenih udisaja i izdisaja. Čak ni uređaji, naslagani jedni na druge, koji su bili povezani sa njihovim mirnim, starim telima nisu ispuštali bilo kakav ton, niti njihovi otkucaji srca koji su se iscrtavali na belim monitorima pored njihovih uzdignutih kreveta. Ležali su, i spavali. U snovima su bili negde hiljadama milja daljeko od ove savremene i moderne bolničke sobe, kako je zovu danas, 2081. godine. Njena krhka ruka bila je u njegovoj, idalje snažnoj i velikoj, ali s druge strane tako nežnoj i zaštitničkoj šaci.
Ona je bila sitne građe i sede, kratke kose. Obukli su joj nekakvu satensku belu bolničku haljinicu i na noge stavili bele higijenke. Njeno lice bilo je izborano, isto kao i njegovo, i svaka bora ili linija imala je svoje značenje.
Linije oko usana prikazivale su hiljade osmeha i smejanja koje su međusobno delili.
Podočnjaci ispod očiju pokazivali su njihov rad i trud, koji je, osim uspeha, doneo i neispavanost.
Bore na čelu pokazivale su mnoštvo briga i borbu kroz zajednička teška vremena.
Koža joj je bila prekrivena staračkim flekama, i svaka vena, već izdeformisane boje, izražavala se na površini.
On je bio krupniji i imao je dužu kosu od nje. Bila je tršava i takođe, proseda. Njega su obukli u belu pižamu iz dva dela, i, isto kao i ona, nosio je bele higijenke. Ljudi koji ga poznaju, kada bi se zagledali u njegov izraz lica dok je spavao u toj sobi pored nje, rekli bi da je zadovoljan. I zaista, bio je. U životu svaki plan mu se ostvario, i dobio je sve što je želeo - i to se na njegovom licu verno pokazivalo. Čak i u starosti, u bolesti, na samrti, u glavi prolazile su mu slike života koje je proživeo sa njom.
U jednom trenutku, ona se probudila, otvorila je oči i zurila u belinu iznad njene glave. Ni od kuda, neočekivano, pogodio ju je osećaj, koji je svojom tišinom intezivno, iznenadno i glasno javio da dolazi kraj. On je naslonio svoju glavu na njeno rame i prebacio ruku preko njenog tankog struka.
I tada je znala.
Jedna njena suza pala je u njegovu bujnu kosu i onda je progovorila.
„Sećaš li se sobe u Budimpešti, ljubavi moja?'' - nežno ga je upitala.
I kao u znak odgovora, lagano je stisnuo njenu podlakticu. Malena crtica oko njenih usana ponovo se izrazila i onda se primakla njegovom uvetu, pomilovala ga po kosi i šapnula :
„Čekaj me tamo''.
Sledećeg trenutka, na njegovom monitoru stvorila se prava linija, i začulo se nekakvo kratko tiho pištanje.
Ispustila je još jednu suzu. Lagano je spustila svoju glavu na njegovu i, obgrlivši mu trup svojim rukama, otišla za njim.
Samo par minuta kasnije.

Radoš Sonja