Čitam recenzije pojedinih „eminentnih recenzenata“ i primjećujem činjenicu koja mi je toliko dugo promicala. Sve su tipizirane recenzije. Prvo ide uvod koji nema blage veze sa djelom koje se recenzira, pa onda ide umovanje da se pokaže koliko se pameti ispod skalpa ima. Pred sam kraj se nešto o predmetu pisanja kaže – ali uvjek na distanci, kao onako usput, jer, pobogu, pa mi smo elita, recenzenti, nama šalju albume da o njima pišemo!, i za sami kraj turbo ultra pametna sentenca, ili dvije kada je „eminentni recenzent“ baš u elementu. Zato, eto vam na, i Nikola Franquelli se proda' i piše k'o renomirani & štovani, i ovo vam je bio uvodni dio koji nema ... uf, znate već. Acid Witch nemam pojma ko su. Čitao sam nešto o njima al sam zaboravio sve osim da imaju još par albuma i da su svi hvaljeni (renomirani und štovani recenzenti pisali – zar iko sumnja). Stvaraju doom horror (i sada šalu na stranu, to zvuči itekako interesantno i svježe nakon svih krševa koje čovjek može da sretne u eteru. Interesantna kombinacija stoner, doom i horror metala, ali sazrelo i znalački urađeno). Ja neznam pisat' onako da ispadne kao da oni meni nešto duguju, pa eto vam, to je to. I za kraj, što reći sem, ako pijete vino, nemojte jesti i šljive, i slušati Acid Witch, jer se u pameti svašta počne odigravati, a drob da ne spominjemo.
Nikola Franquelli