Slobodan Perović rođen je 6. maja 1926. u Kragujevcu.
Filmsku karijeru započinje ulogom Marka u filmu ''Njih dvojica'' iz 1955. Iste godine pojavljuje se i u filmu ''Šolaja''. Glumi partizanskog komesara po imenu Vlado. Najkomercijalniji film u kome se pojavljuje u drugoj polovini pedesetih je ostvarenje ''Pop Ćira i pop Spira'' iz 1957. U njemu tumači lik učitelja Petra Petrovića.
U filmu ''Dan četrnaesti'' iz 1960. glumi Pavleta Malbaškog starog 34 godine. Pavle je bivši lekar osuđen na 8 godina strogog zatvora. Izdržao je 6 i uprava kazneno popravnog doma mu omogućava da godišnji odmor od 14 dana provede van ustanove zbog dobrog vladanja i zalaganja na radu, kao i još trojici osuđenika u čije živote možemo zaviriti u ovom filmu. Pavle pomalo mrzovoljan želi samo da odmara i iz hotelske sobe u kojoj je odseo ne želi da izađe ali kada posle nekoliko dana čistačica hoće da sredi sobu, on je primoran da izađe iz nje i sreće devojku sa kojom će ostatak svog odmora provesti u ljubavnom zanosu.
Pavle svojoj novoj ljubavnici neće reći da je osuđenik i kada mu se odmor završi, krišom će otići od nje. Kroz dijaloge koje je vodio sa njom, možemo zaključiti da je osuđen zbog ubistva svog najboljeg druga, a zločin je počinio jer je uobrazio da mu je taj najbolji drug preoteo ženu.
Iako film puno obećava u samom početku, priča se kasnije polako razvodnjava. Iako ostvarenje u celini odiše dinamičnim ritmom, što je za svaku pohvalu, sam kraj ostaje nedorečen, pa i pored toga, ''Dan četrnaesti'' je solidan film jer izgleda sveže i danas i važan je dokument jer, između ostalog, oslikava tadašnji urbani život velegrada.
Najupečatljivije uloge Slobodan Perović ostavio je u TV dramama.
U TV drami ''Žute fešfice'' iz 1973. tumači lik Nikole koji preko oglasa upoznaje Radu koju glumi Mira Banjac. Njih dvoje odlučiće da se uskoro venčaju ali do toga neće doći jer će se oboje zaljubiti u osobe koje su im trebale biti kumovi. Nikola će dovesti za kuma u Radin stan Milovana koga glumi Mića Tomić, a Rada će za kumu izabrati njenu najbolju prijateljicu Borku koju glumi Olivera Marković. Dakle, neposredno pred venčanje doći će do potpuno nepredviđenih izmena. Nikola će ipak odlučiti da mu buduća supruga postane Borka, a na to će se najvećim delom odlučiti kada sazna za Borkinu ljubav prema miševima jer Nikola je ljubitelj ovih sićušnih životinja i u svojoj kući čak i ima svog miša koga je dresirao.
Te 1973. Perović glumi i u TV drami ''Drveni sanduk Tomasa Vulfa'' nastaloj po scenariju čuvenog pisca Danila Kiša a koju je režirao Branko Ivanda. U drami glume samo Perović i Zoran Radmilović. Ponovo sami, zaigraće jedan pored drugog i u kratkom filmu ''Halucinacije'' iz 1975. nastalom po tekstu Embrouza Birsa. Tu kratku dramu realizovala je grupa tadašnjih studenata sa Fakulteta dramskih umetnosti. Bio im je to ispitni film.
Perović i Radmilović zaigraće još i u filmu ''Paviljon VI'' iz 1978. koji zapravo predstavlja ekranizaciju istoimene novele čuvenog ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova. Perović u ovom filmu glumi lekara Andreja Ralskog koji je u svakodnevnom kontaktu sa duševnim bolesnicima. Polako će i sam početi da gubi vezu sa realnošću, a sticajem čudnih okolnosti postaće i pacijent.
U najvećem broju uloga, po kojima je ostao poznat Perovićev osobeni stil, glumio je neobično zbunjene, introvertne i pomalo neurotične osobe.
Ono što je originalno u tim likovima je čudna apsurdnost.
Oni su tihi i povučeni sa specifičnim glasom ozbiljnog čoveka, a u isto vreme i detinjasto stidljivi i lucidno smotani.
Naizgled su ti likovi staloženi ali u njima gotovo uvek tinja neka muka, a ponekada i bes. Pritajena nervoza, dekoncentrisanost, dezorjentacija, nespretnost, čudni tikovi, sve su to osobine likova koje je Perović sa lakoćom glumio ili je barem to tako izgledalo.
I privatno je Perović imao neke od tih osobina koje su posedovali njegovi filmski likovi. Njegove kolege kažu da je najviše od svega voleo da ćuti.
Perović je bio i veliki avanturista. Često je putovao i proputovao je veliki deo planete ali je čitav život zapravo bežao od sebe.
Ono što je zajedničko za sve likove koje je glumio je to da su oni uvek odavali energiju istinske usamljenosti. Očigledno je i da je u životu veliki glumac bio zapravo večno usamljen jer takva specifičnost teško se može prilagoditi masi bezličnih.
Cica Perović preminuo je, neposredno pred svoj pedeset i drugi rođendan, 2. maja 1978. u Beogradu.
Danas se o Peroviću retko priča, a mlade generacije ne znaju gotovo ništa o njemu. Činjenica je da je on jedan od najvećih naših glumaca ali je i činjenica da se velikani, kakav je on bio, kod nas lako zaboravljaju i da su zato najveći krivci takozvane institucije koje kao da ne žele da se takve nepravde isprave.
povodom stogodišnjice srpskog filma Branko Radaković