Rob Zombie je trebao da se bavi režijom. Svaki album mu je kao mini horor film, mada jedan od onih američkih prosječnih zombi horora prepunih krvi, crijeva, vrištanja i heroizma pojedinaca koji toliko uveseljavaju koledž klince, ali realne kinematografske vrijednosti imaju malo. Takav je i ovaj novi "Hellbilly Deluxe 2". Mnogo šminke, mnogo efekata i atmosfere kao u gore pomenutim filmovima. Muzički gledano, ima vrlo dobrih ideja, djelova, momenata, pjesama koje su itekako dobre, ali, barem po meni, nema smisla slušati djelove i okrnjene sekvence, kao kada na daljincu konstantno prebacujete sa pjesme na pjesmu bez da iti jednu poslušate u cjelini. Kompletna je slika nedovoljno razrađena i nedovršena. Nije sve u ritmovima, nije sve u konstantnom rifovanju, nije sve u teškoj produkciji, jer postaje monotono repetitivno i dosadno i potrebno je tu još nešto malo, ono malo koje će pažnju slušaoca uhvatiti i zadržati ne samo na jednu noć, jedan dan ili par slušanja, već da se vrati svako malo, tokom godina i godina. Na kraju čovjek ima osjećaj kao da je pogledao, više nego poslušao, nešto. A što je to? To vam je još jedan holivudski akcioni horor za ubijanje vremena u noćima nesanice, jeftina zabava za mase. Nedostaje mesa, što bi rekli ljudi i "Hellbilly Deluxe 2" će jedino redovno uzbuđivati srednjoškolce sa konstantom erekcijom. Ne kažem da neće imati uspjeha. Nikako! Imaće ga sasvim dovoljno, pogotovo preko bare gdje je ovakav oblik ekspresionizma - pun seksa, straha, filmske napetosti i maskiranih junaka - smatran za umjetnošću, ekstravagancijom i uzbudljivim, ali ako ste u potrazi za kvalitetom nad kvantitetom, ovo vas sigurno neće pretjerano uzbuditi. Ako opet želite da eksperimentišete, samo naprijed jer je ipak najbolje poslušati svoj ukus. Ko voli nek' izvoli. Muzički p'jat je velik i ima hrane za sve ukuse.
Nikola Franquelli