Drevni suri bedemi protezali su se u nedogled duž provalije, nastavljajući da se spuštaju niz blagu padinu, a još dalje delili su visoravan kao rez na dve nesimetrične celine, da bi se negde daleko, daleko gubili u plavetnilu prolećnog prepodneva.
Mnogo je vremena proteklo otkada je sa zidina starih koliko i čovek posmatrao padinu, sada blago zelenu, tek tu i tamo prošaranu sivkastim mrljama gologa stenja koje je izranjalo iz proletnje bujice tek propupelog života što je ponovo otvarajući večiti krug rođenje - život – smrt započinjao svoju očajničku trku za svetlošću. Sunce je svakim danom bacalo sve više sjaja na njegovo staračko izborano lice. Radovao se toploti koja je grejala njegovo mršavo zimogrožljivo telo i izvlačilo bolove iz godinama obogaljenih reumatičnih kostiju. Ni ovaj teški izbledeli ogrtač sa kapuljačom mu više neće biti potreban. Opet će ga odložiti u okovani sanduk kraj sebe, jer leto je neumitno dolazilo.
A on?
Pamtio je mnoga leta, kada bi se znoj lepio za grudi i leđa, kada bi nesnosna vrućina terala mučninu niz želudac, kada bi mu usne bile nesnosno suve...
Pamtio je mnoge zime, kada bi severni vetrovi kao brijačem rezali njegovo već izranjavljeno lice, a hladnoća u slabinama i stopalima stezala zagrljajem neverne ljubavnice, dok bi prsti postajali preosetljivi kad ne treba, a neosetljivi kad su najviše potrebni...
Pamtio je i mnoge jeseni, kada bi se nebeske ustave otvorile i hladne krupne kapi u nepreglednoj i beskrajnoj poplavi njegovo zategnuto telo pretvarale u ostrvo sred olujnog mora. Ogrtač koji će uskoro odložiti postajao bi tada nepodnošljivo težak - težak koliko i kapi koje bi mu se slivale niz lice i otkidale se sa vrha nosa...
A on?
Oduvek je bio tu. Oduvek je stajao na zidinama, kao spomenik izgubljenom spokojstvu i motrio na prostranstvo pred sobom - na polje što se prostiralo niz padinu, na reku koju više nije video, ali je slutio da se krije negde tik iza linije horizonta i na ogromne nazubljene planine koje je nazirao u daljini kao plavičaste senke.
Ponekad bi se dešavalo da njegovim umom kroz maglu dugih godina bljesnu slike iz nekog ranijeg života, života toliko nestvarnog kao da nikad nije ni postojao, pa ipak...
Sećao se galame razigrane dece ušuškane u tople suknene kaputiće, sa šarenim pletenim kapicama navučenim do očiju, kako kroz prva prolećna jutra tumaraju po ozeleneloj travi, praćena razigranim, lajavim vrtirepima kratkih nogu i klempavih ušiju koji ih ko zna otkuda prate u školu.
Potom opet proleće i slika nadmenog, sjajnoplavog goluba kojeg sjaj svitanja zavarava takvom strašću da se, gugučući, udvarao sivoj, neuglednoj i prepadnutoj grlici, privučen valjda njenom nesputanom slobodom.
Sa nelagodom se prisećao i strašnih, prvih maglovitih zimskih jutara, kada bi izletao iz tople kuće uznemiren skičanjem svinja koje su za uši izvlačili iz slame još tople od njihovih tela. Prisećao se zlokobnog blistanja dugačkog noža koji bi se zabijao u otkriveno grlo oslobađajući bujicu krvi koja se, pušeći se, skupljala u drečavožutom lavoru zaudarajući na strah i bol...
Najpre mu se učinilo da se jutarnje sunce poigrava sa senkama dalekih planina. Začuđen obratio je pažnju na čudno gibanje i shvatio da je neobična igra svetlosti mnogo bliža, negde na samoj ivici vidokruga. Zažmurio je i pokušao da nazre jasnije tu začuđujuću nepravilnost u svetlosti i odjednom mu se učini da se celokupni horizont pomera i talasa kao nemirno more, da bi najzad, iznenada kao bljesak, prava istina pukla pred njegovim očima.
Kroz celo njegovo biće ledenim udarom prostrujalo je shvatanje da su to na stotine, ne, na hiljade tela koja su stvarala talas što se neumoljivo valjao prema bedemu sa kojeg je posmatrao ovaj nestvarni prizor. Talas se valjao prema prepreci koju nije smeo preći, prema brani koja deli dobro od ružnog, lepo od zla, svetlost od tame, ljubav od mržnje; prema zidu iza kojeg je se krila njegova prošlost.
Zvuci stadoše da dopiru do njega, najpre sasvim nejasno i tiho, a zatim preteći i sve jače: bat teških čizama, zveket oružja i zversko režanje koje se uzdizalo iznad svega. Sve jasnije su se iz tog razbesnelog okeana pogledu izlagali iskeženi očnjaci, zakrvavljene žućkaste oči, odsjaj ratnih odora i bljesak čelika.
I znao je !
Znao je da je ovo trenutak zbog kojeg je proveo svo svoje neveselo bivstvovanje na ovom bedemu, na koji su mnogi pre njega uzalud čekali osmatrajući prizore koje je do pre nekoliko minuta i on sam posmatrao ophrvan monotonijom i beznadežnošću. Kao što beše zapisano, trenutak zbog kojeg su čuvari od davnina osmatrali padinu je stigao i samo on, on i niko drugi na ovom svetu, može da zaustavi najezdu koja je nadirala poput plime iz tamnih, neslućenih bezdana.
Znao je koga vidi, to je bilo duboko urezano u njegovom biću: gusare zvezdanih vetrova, žderače civilizacija, ogavnu vrstu što pustoši svemirom. Njihovo postojanje su naslućivali drevni kultovi, ali poneseni tehnologijom i blagostanjem, uljuljkani u samoizolaciju, ljudi zaboraviše na pretnju iznetu u proročanstvu koje je govorilo o njihovom povratku, jer oni su bili, jesu i biće.
Sećanje na njih bilo je zapreteno u romantične bajke i mitove što se pričaju u tihim klimatizovanim sobama deci pred spavanje. Zavaljeni u lažni spokoj ljudi su se udobno krili iza razarajućih oružja za koja su verovali da su svemoguća, ne sluteći da je za bezbožnu vrstu ono samo bezazlena zabava.
Predatori koji nisu posedovali tehnologiju, oni koji su putovali na talasima uma, videli su već mnoge uobražene i moćne civilizacije naoružane do zuba oružjem koje je razaralo planete. Pa ipak, njih više nije bilo, nije više bilo ni predanja koja bi ih zapamtila, a oni što proždiru putovali su i dalje svemirom prizivani slabim umovima željnim moći koji su otvarali ustave za njihovu najezdu. Utolivši glad nastavljali bi nezaustavljivo u potrazi za novim umovima, za novom hranom koja bi utažila njihov neutoljivi apetit, koji ih je gonio sve dalje i dalje, u potragu za inteligencijom, dok je za njima ostajala pustoš i hladnoća beskraja.
Usne su mu zadrhtale. Počeo je ubrzano da diše. Strah se uzdigao poput oluje i ledenom bujicom prostrujao venama. Iznenada, kao što beše zapisano, došao je mir. Nije u njemu bilo nijedne slike, nijednoga zvuka, nije više bilo ničega, samo somotno plavi odjek iz dubine njegove duše, iz same srži njegovoga Ja. Čuvar je jedini u galaksiji mogao da zaustaviti demone. Samo je on mogao da upotrebi dušu kao oružje, kao najstrašniji instrument uništenja. Samo je on mogao da sklopi oči i pusti da ljubav slobodno teče, jer kao što postoji noć, postoji i dan, kao što postoji tama postoji i svetlo, kao protivteža straha stoji ljubav i dok bude zla biće i dobra.
Bilo je i drugih putnika na zvezdanim vetrovima, onih koji su lovili predatore. Rame uz rame sa uništenjem postojala je sila koja stvara i brani: čuvari su patrolirali beskrajem loveći neprijatelje, oslanjajući se na tajne saveznike koji bi oglasili uzbunu kad bi se zveri pojavile. Beslovesna ljudska vrsta bila je nesvesna svega toga. Kao što nisu videli zlo u beskraju nisu znali ni za dobro koje je lutalo ledenim pustarama svemira i održavalo ravnotežu. Ko zna šta su to čuvari videli u surovim i prekomerno uznapredovalim majmunima i zaključili da je to vrednost za koju se treba boriti, tek i ovaj nevažni svet bio je nadziran i branjen.
Čuvar je zato i bio tu. Milioni i milijarde bile su iza zida – oni kojima je posvetio život. Milijarde ljudi zbog kojih su se stražari eonima smenjivali na bedemu. Sklopio je oči praznog uma i - otvorio dušu. On je bio kapija, on je bio prolaz, staza i svetlo! Tada, kao što i beše zapisano, slabašno svetlo dozvano njegovim mislima zaiskri nadohvat njegove ruke, poput zalutale zvezde. Titravi plamičak širio se ka njemu sve dok ga nije dodirnuo i njegove se grudi naizgled otvoriše. Svetlo što ga dodirnu najpre ga svog prože; pa poče da se kovitla, dobijajući sve određenije i blistavije obrise, sve dok ne postade armija što kulja u beskonačnom mnoštvu, zakrivljujući prostor i vreme do jedne druge stvarnosti gde je procep na njegovim grudima postao ogromna kapija kroz koju su u divljem galopu, na krilatim belim konjima, jedna za drugom izletale senke u belim ratnim odorama ispod kojih su blistali sjajni oklopi, mešajući svoj sjaj sa bljeskom oružja u njihovim rukama.
Nepregledna kolona se, preskačući zidine, rastakala sa obe strane vidokruga spuštajući se niz padinu i razlivajući se kao da je neko rasipao zvezdani sjaj preko dotada poznatog krajolika. Svega trenutak kasnije dve armije se sudariše. Nije znao šta je iluzija, a gde počinje stvarnost, nije znao šta su odjeci njegove mašte, a šta se zaista dešava, da li je sve što vidi samo sedativ koji ga štedi od jezovitog sukoba, tek pred njegovim očima se odvijala barokna bitka vitezova i demonskih hordi. Video je sudar senki i čelika, kandži i mačeva i slušao urlike i zapomaganja umirućih ratnika. Kao i celog života njegovo je bilo samo da posmatra i pamti. Njegove prazne šake bile su nemoćne i nijednim pokretom nije mogao da utiče na bitku titana.
Borba je trajala dugo, predugo. Pojačanja su ravnomerno pristizala kroz kapije tame i svetla i nastavljala pokolj koji se odvijao tu, pred njegovim očima. Sunce je obišlo mnogo krugova od praskozorja do sumraka dok su protivnici u moru krvi komadali jedni druge. Pitomi i dobro znani pejsaž pretvarao se u groznu sliku sakaćenja, a padina koju je tako dugo osmatrao neprestano se punila mrtvim telima pravednika i krvnika.
On je kao i svih ovih godina i dalje postojano i nepokolebljivo stajao na bedemu. Duboke plave staračke oči pratile su borbu sve do trenutka kad demonima prestade da dolazi pojačanje i kad uz urlike razočaranja i poraza oni što preživeše pokolj stadoše nevoljno da se povlače. Ratnici u belim odorama se okrenuše i elegantnim pobedničkim kasom vratiše se u njegovu dušu, ili se to njemu samo tako činilo. A on je i dalje stajao na bedemu kao i hiljadama godina pre toga – nepomičan, snažan, neuništiv.
Pred njim se prostiralo more krvi i raskomadanih tela. Teško saznanje pokrenuto iz ništavila sve se više širilo njegovim bićem. Zid će ostati sam. Čuvar nikad više neće motriti široko prostranstvo sa mračne strane univerzuma. Znao je da smene neće biti i da niko više neće čuvati svetlo. Zadnji Boj je bio završen. Oni što proždiru, poraženi i osakaćeni, više neće zalaziti u ove prostore. Bez čuvara uporna ruka vremena načeće nepotrebni bedem i malo pomalo pretvoriti ga u gomilu kamenja od kojeg je i nastao.
Prvi put otkako zna za sebe okrenuo se i pogledao preko nedokučivih predela sa svetle strane zida pogledom koji mu je doneo shvatanje.
On je čuvar! Poslednji u galaksiji! On čije je oružje bilo ljubav, nikada neće osetiti kako to izgleda kad ga neko voli zbog njega samog, a ne zbog onog što predstavlja. Niko se neće prenuti iz strašnih snova u usamljenim noćima i prošaptati njegovo ime. Niko ga se neće setiti kad bol postojanja postane nepodnošljiv. Ni kad radost ispuni srce, ni kad čežnja donese nemire, ni kad tuga ophrva dušu, niko neće prizvati njegovu ljubav. Jedna suza skotrlja se niz njegov izbrazdani obraz i nesta u naborima teškog ogrtača. Šta je besmrtnost, ako nema ljubavi?
Zadatak čuvara bio je završen, sada i zauvek.
Legao je na hladni kamen bedema i dozvolio životu da ga zauvek napusti.

Stevan Šarčević rođen 1962 godine. Živi i radi u Subotici. Objavljivao u fanzinu „Meteor“ i na sajtovima „Sveska“ i „ProzaOnLine“, Osvojio III mesto na konkursu Lun kralj ponoći kao SF priča- „SCI&FI“ 2010 godine - Priča je objavljena u SF fanzinu TERRA. Trenutno sarađuje sa Milivojem Anđelkovićem na njegovom projektu „Naseljavanje Vizantije“