Četvrtog aprila, u Londonu, centru Piste Jedan, ostrvske provincije u sklopu Okeanije, jedan čovek seda u sklopu male niše, van pogleda dvojnog ekrana, van pogleda prozora, odeven u jednobojno radničko odelo, smrknuta pogleda, vadi dnevnik stranica oker boje, i počinje da piše. Bliži mu se četrdeseta. Jedan te isti posao koji radi redovno ga polako ubija u pojam, pokušava da nađe izlaz, ali ne sme previše naglas svoju želju da izrazi. Nikad se ne zna ko te posmatra – iako, realno, jako dobro znaš ko je taj ko te posmatra. Premda ne znaš druge bitne stvari, poput tačnog datuma kada je rat sa Eurazijom – ili beše Istazijom? – otpočeo i koliko dugo traje. Ili poput tačnog datuma kada si rođen. Ili poput toga da li je datum upisan u dnevnik uopšte pravi – da li je posredi stvarno proleće 1984. godine.

Ne moram da vam naglasim o kom delu je reč. A ne moram ni da vam naglasim o kojoj je državi reč. Za knjigu ste i te kako čuli. A u dotičnoj državi vrlo verovatno živite. Nema veze gde je, nema veze kojim geslima se rukovodi, svakako zna o vama više nego vi o njoj. I svaka ima svoju varijantu Velikog Brata koji posmatra.

Potpuno je suvišno reći da je Džordž Orvel promenio tok književnosti kada je njegovo monumentalno delo „1984“ (izvorno Nineteen Eighty Four) došlo do čitalaca. O, pre njega su bili drugi autori koji su se poigravali idejom utopije (u onom pravom, ironičnom smislu te reči) i totalitarnih društava gde se ljudska mišljenja menjaju veštački i na silu. Oldus Haksli je svojim „Vrlim novim svetom“ imao sličan uticaj na čitaoce. Orvel je sve to jednostavno preneo na žive primere država koje su tada bile aktuelne. Hladni rat je bio tek jedna od podloga koju je Orvel imao na raspolaganju. Mnogi ljudi zaboravljaju da je Orvel, u svojim ranim godinama, bio zakleti socijalista. A mnogi socijalisti zaboravljaju da se od ovog razmišljanja dobrano odrodio kada je video uživo šta socijalizam i njemu srodni sistemi donose. Sa fokusom na kritiku totalitarnih režima, ovaj britanski pisac je sastavio više različitih dela koja dobro oslikavaju kako ondašnje (a bogami, i sadašnje) društvo fukncioniše. Samim tim je, pored Makijavelija i Sun Cua, postao maltene obavezno štivo svakom intelektualcu koji želi da zna kako, u samoj srži, države funkcionišu.

Orvelov roman, i dalje popularan širom sveta, je doživeo mnogo adaptacija, uključujući onih u stripu. Samo u poslednjih 5 godina imali smo čak dve strip adaptacije objavljene u Srbiji. Prvu je objavio Komiko (scenario i crtež radio Gzavije Kost), dok je za drugu, koja trenutno uživa svoje drugo izdanje, odgovoran Darkwood (scenario i crtež radio Matijaš Namai). Upravo ovo izdanje je tema trenutnog članka.


Po pitanju verodostojnosti, Namai je pokrio celu knjigu, od korice do korice. Čitave dve godine, kako tvrdi, Namai je minuciozno gradio prostor Piste Jedan, onovremenog Londona sa svim svojim novim građevinama. Dizajnirao je logo EngSoc-a, uniforme svih komiteta i potkomiteta, zalazio u arhitekturu ovog uniformnog društva, ali je pažnju obratio i na male stvari, poput objekata u pozadini, senki, preloma svetlosti, zaglušenja, magličastosti... Ako bi se jedna reč provukla duž celog Namaijevog rada, to je „atmosfera“. Ovaj neosporeni majstor češkog stripa zna da gradi atmosferu iz table u tablu koristeći crno-bele nijanse i – u ključnim scenama – dosta crvene.

Ta njegova crvena je multipraktična. Naravno, nalazi se na tablama gde se ističe život, punokrvnost, žudnja za jednostavnijim i ljudskijim stvarima. Zato je, recimo, Džulijina šminka jarkocrvena, kao i vino koje Vinston pije, kao i ocrt pulsa srca na jednoj tabli – dakle, maltene bukvalna analogija sa krvlju. Ali nije tako jednostavno. Crvena boja se koristi ovde i za negativne aspekte života pod Partijom. Recimo, poster Velikog Brata ima mnogo crvene boje, kao i Vinstonove vizije partijskih članova tokom Dva minuta mržnje. Ne postoji jasna delineacija dobrog i lošeg koja je predstavljena crvenom bojom, što je, jelte, i poenta.

Pretače se crvena iz dobrog u loše i obratno. A primetiste da su se i prethodni kadrovi pretočili iz priče o Namaiju kao piscu u priču o Namaiju kao crtaču/koloristi. Opet, neodvojiva su ta dva pojma kod njega, barem u ovoj adaptaciji. Ergo, fokusirajmo se malo na sam crtež. Namai ima izuzetno mnogo kinetike, pogotovo za jedno delo gde realno nema mnogo akcije (sem, recimo, kada se obavljaju Dva minuta mržnje ili kada specijalne jedinice prodiru u antikvarnicu da uhapse Vinstona i Džuliju). Njegov stil je dobar blend sad već etabliranog američkog (auto)biografskog stripa (dakle, ne nužno američki mejnstrim, ali ne ni skroz alternativa) – ili, ako vam je draže, strip-adaptacije – i mange. Da, Namai ima jasno istančano oko za pokret, za kadriranje, za pomeranje kamere i pripovedanje u kontekstu koliko i u tekstu. Ovo je, jedan kroz jedan, uticaj stripa sa Istoka, barem u određenoj meri (Namai je, u intervjuu za naše medije, istakao da čita mange, ali da preferira njihovu preciznost izraza i jasnu liniju pre nego velike oči i enormnosti serijala). Pritom, kao ljubitelj serijala poput „Helboja“ i „Mausa“, Namai vešto upliće i eksperimentalnije pripovedačke tehnike, poput sjedinjavanja stvarnog i apstraktnog na jednoj tabli kako bi istakao ranije pominjanu atmosferu.


Taj blend raznih stilova nam daje adaptaciju koju doslovce mogu da čitaju ljubitelji stripa svih uzrasta. Jedan problem na koji se često nailazi u domaćem obrazovanju, ali i kulturi čitanja uopšte, jeste nezainteresovanost mladih za klasike. Realno, retko ko ispod 18 godina želi svojevoljno da čita „Velika očekivanja“, „Frankenštajna“, „Jadnike“, „Zločin i kaznu“, „Hamleta“, „Umeće ratovanja“ ili „Gorski vijenac“. Međutim, sva navedena dela imaju strip adaptacije, i njih mladi rađe čitaju upravo zato što su pristupačniji. Naravno, nisu zamena za originale, da se razumemo, ali su dobra odskočna daska. A da bi nastavili da budu dobra odskočna daska, moraju da budu izuzetnog kvaliteta.

Orvel je imao tu sreću da su i Kost i Namai njegovo delo shvatili ozbiljno i da su predstavili vladavinu Velikog Brata verodostojno. Ovde je Namai išao i korak dalje, gde Goldštajnovu knjigu doslovce prenosi u prozi. Dakle, ne samo da je Vinston čita, već je i mi čitamo kroz njegove oči. Jedina razlika je što mi imamo priliku da vidimo spektakularni Namaijev crtež u marginama pored ivica knjige.

Najveći minus koji bih mogao da pripišem ovom delu je prenatrpanost teksta. Naravn, kod adaptacija je uvek teško odlučiti šta od dijaloga ostaje, šta se izbacuje, a šta se menja. Nažalost, delo kao što je „1984“ je nemoguće adaptirati bez direktnog prenošenja velike količine teksta, nekad čak i doslovnih pasusa. Ne sumnjam da bi Namai mogao da skrati tekst da je hteo, ali tu je ona druga strana medalje, i.e. činjenica da bi kritičari istakli ako nešto važno iz teksta, bio on dijalog ili ne, nije prenešeno.

Sve u svemu, isto kao što je Orvelov original obavezna literatura, Namaijev grafički roman je idealna adaptacija istog i, barem na svojevrsni način, klasik među adaptacijama. Čak i ako nemate tekst pred sebe, probajte da čitate Namaija „na gluvo“ – bez dijaloga, bez monologa, bez naracije, bez indikacije za lokacije, bez onomatopeja, bez ijedne jedine reči. Probajte da ga pročitate kao nemi film. I videćete, dakako, do koje mere je ovaj majstor stripa ispraksovao kadriranje, pokrete i izraze lica. Psihologija likova je jako važna Namaiju, i na tom polju je sve likove predstavio izuzetno. Sve preporuke.

Ivan Veljković, 14. avgusta 2026.