THE OUTSIDER (2018) – Poslednji samur… ovaj, jakuza
Helly Cherry
„The Outsider“ je laka meta za pljuvanje, što su mnogi kritičari iskoristili nazivajući ovo još jednim Netfliksovim promašajem. Vrlo lako je reći da je Džared Leto tragično miskastovan, da je u pitanju jeftina kopija „Poslednjeg samuraja“ i dalja zloupotreba tropa „white man saves the world“, da filmu fali emotivnog konteksta, jasnije psihologizacije, upečatljivije priče.
Pošto je sve to prelako reći, pokušaćemo da kažemo nešto što nije tako lako, a to je i ponešto pozitivno o ovom filmu. Priča o američkom vojniku koji u postratovskom Japanu biva priključen redu jakuza na prvu loptu deluje kao pokušaj da se dalje eksploatiše stari „vlažni san“ belih Amerikanaca o tome kako njihov pripadnik biva implementiran u tuđu i daleku kulturu i tamo donosi određenu prevagu u borbi protiv zlih sila ili pak biva asimilovan zbog svoji izuzetnih sposobnosti. Kruz je to već vrlo suptilno izveo u „Poslednjem samuraju“ poštedevši taj film patetike samo u izuzetno dostojanstvenom tretiranju samuraja i njihovog kodeksa. Dalja fascinacija japanskom kulturom, koja prosečnom građaninu sveta i dalje deluje nekako mistično udaljena od svega znanog svojim strogim kodeksima i neobičinim tradicijama očekivala se i ovim filmom, mada se ovde oseća jedna razlika.
Leto se pridržuje jakuzama, a reditelj nema nikakvu nameru da taj svet idealizuje i romantizira prikazjući ga kao ono što jeste, jednu mafijašku organizaciju koja ratuje sa drugim porodicama i koja nije lišena beščašća, izdaje i zakulisnih radnji. Kontekst koji radnju smešta u 1954. godinu distanicira ovaj film od tipične „džonvuovske-takešikitanovske“ jakuza akcijade dajući mu jednu istorijsku notu i takoreći dimenziju upošćene istorijske lekcije o pokušajima Amerike da nakon okupacije Japana zadrži svoj suverenitet na tom području koje se svojim jakim kulturnim nasleđem žestoko opire amerikanizaciji. Otuda i odnos prema strancima, takozvanim „gaijinima“ koje jakuze drže u svojim redovima kao neke vrste egzotičnih maskota, iako ih izistinski ne poštuju i čak gaje prema njima amonizitet. Nik (Džared Leto – u svojoj prvoj glavnoj ulozi posle skoro deset godina) jeste skoro pa bezlični bivši američki vojnik (sa mutnom prošlošću) koji postaje nekea vrsta „killer machine“ za jakuze, a kontekst njegovog olakog i previše posvećenog tonuća u taj beskrupulozni svet ostaje nerazjašnjen, što se može ispostaviti problemom ako njegov lik ne doživite kao jednu razočaranu i ratom obezličenu individuu koja je dekonstruisala sebe i iznova se sastavila u novom ruhu. Iako pati od određenih klišea, film zapravo ne pokušava da bude jeftina akciona ekstravaganca, iako u njemu ima dovoljno naturalističkog nasilja, više jedna suptilna psihološka egzaminacija toga kako određena individua biva saživljna sa svetom kome ne pripada dokazujući da su nacije, etnicitet i vera samo konstrukti koji se mogu svući kao odelo i u pravom kontekstu navući neki sasvim drugi.
Ne verujte pričama koje ovaj film bespovratno otpisuju, njemu svakako fali mnogo sastojaka, ali dobra kamera, solidna Džaredova gluma koja je u fazi tihog underplaya i neki neočekivani i iznenadni obrati u priči čine ovaj film prolaznim iskustvom i svakako mnogo boljim od većine đubreta koje ima istu ili čak bolju ocenu na Rotten tomatoes-u.
Leto se pridržuje jakuzama, a reditelj nema nikakvu nameru da taj svet idealizuje i romantizira prikazjući ga kao ono što jeste, jednu mafijašku organizaciju koja ratuje sa drugim porodicama i koja nije lišena beščašća, izdaje i zakulisnih radnji. Kontekst koji radnju smešta u 1954. godinu distanicira ovaj film od tipične „džonvuovske-takešikitanovske“ jakuza akcijade dajući mu jednu istorijsku notu i takoreći dimenziju upošćene istorijske lekcije o pokušajima Amerike da nakon okupacije Japana zadrži svoj suverenitet na tom području koje se svojim jakim kulturnim nasleđem žestoko opire amerikanizaciji. Otuda i odnos prema strancima, takozvanim „gaijinima“ koje jakuze drže u svojim redovima kao neke vrste egzotičnih maskota, iako ih izistinski ne poštuju i čak gaje prema njima amonizitet. Nik (Džared Leto – u svojoj prvoj glavnoj ulozi posle skoro deset godina) jeste skoro pa bezlični bivši američki vojnik (sa mutnom prošlošću) koji postaje nekea vrsta „killer machine“ za jakuze, a kontekst njegovog olakog i previše posvećenog tonuća u taj beskrupulozni svet ostaje nerazjašnjen, što se može ispostaviti problemom ako njegov lik ne doživite kao jednu razočaranu i ratom obezličenu individuu koja je dekonstruisala sebe i iznova se sastavila u novom ruhu. Iako pati od određenih klišea, film zapravo ne pokušava da bude jeftina akciona ekstravaganca, iako u njemu ima dovoljno naturalističkog nasilja, više jedna suptilna psihološka egzaminacija toga kako određena individua biva saživljna sa svetom kome ne pripada dokazujući da su nacije, etnicitet i vera samo konstrukti koji se mogu svući kao odelo i u pravom kontekstu navući neki sasvim drugi.
Ne verujte pričama koje ovaj film bespovratno otpisuju, njemu svakako fali mnogo sastojaka, ali dobra kamera, solidna Džaredova gluma koja je u fazi tihog underplaya i neki neočekivani i iznenadni obrati u priči čine ovaj film prolaznim iskustvom i svakako mnogo boljim od većine đubreta koje ima istu ili čak bolju ocenu na Rotten tomatoes-u.
Slobodan Novokmet

.jpg)