„Lion“ je neka vrsta filmskog ekvivalenta napuštenom štenetu nasred zime pored puta, nešto što izaziva sentimentalna osećanja i jake plačoterajuće emocije samo na osnovu priče koja stoji iza filma. A priča je sama po sebi toliko dirljiva, da biste briznuli u plač samo dok je prepričavate nekome u autobusu, a kamoli gledate film koji ima još 300 kinematografskih trikova u rukavu da vas natera da ronite suze.

Međutim, možda bi bilo pogrešno s te strane film proglasiti čistim manipulativnim uratkom čiji je cilj da utalači vaše emocije velikom „život piše drame“ limunadom i pametno se pozicionira pred dodelu Oskara, ipak je u pitanju film o kome bilo kakva loša kritika automatski gura njenog sastavljača u neki novi krug pakla gde žaračem čiste zanoktice (jer, zaboga, zar ne saosećate?). Da, saosećamo – u svojoj prvoj polovini „Lion“ je ništa manje od remek-dela filmskog jezika u svakom smislu, jedan neorealistični pogled na Indiju 80-ih godina gde pratimo dva brata Sarua i Gudua kako onako bezazelno, dečački, kradu pomalo uglja ne bi li ga prodali za mleko i malo pomogli majci koja radi u nekom kamenolomu. U jednoj od svojih „akcija“ Saru i Gudu će se nesrećno rastaviti i Saru će se slučajno obresti u naizgled napuštenom vozu koji će odvesti malog petogodišnjaka skoro 1500 kilometara daleko do njegove kuće, u višemilionsku Kalkutu, u grad ophrvan lutalicama i prosjacima, gde niko ne haje ni za koga, i gde mali Saru ne uspeva čak ni da zapamti tačno naziv sela iz koga je potekao.

Pokušaji malog Sarua da se snađe na negostoljubivom terenu cepaće vam srce na froncle i tući dušu tučkom za meso dok pokušavate da pojmite nesrećnu sudbinu simpatičnog deteta igrom sudbine odvojenog od porodice. U tim trenucima film je u amplitudi svoje odličnosti prateći jednim realističnim pogledom kako ogromna Kalkuta drobi malog Sarua, i s druge strane kako dečak u svojoj mladoj zbunjenosti ipak pokušava da isplivava. Malo je reći da je Sunny Pawar koji glumi Surua spektakularan u svojoj nenametljivoj prirodnosti i autentičnosti, na način na koji samo deca glumci mogu da se užive u uloge i situacije koje svojim neiskvarenim umom ne procesuiraju kao lažne i glumljenje, već ih doživljavaju gotovo verodostojno.

Onog trenutka kada se film svojom drugom polovinom seli 20 godina kasnije na Tasmaniju gde je Sarua usvojila jedna porodica, film malo gubi na ritmu, preciznosti i jasnosti slika i emocija koje pokušava da prense. Jasno je nama da Dev Patel (koji glumi Sarua u njegovim 20-im godinama) oseća izvesnu neukrenjenost i teskobu jer ne može da pronađe svoje rodno mesto, majku i brata i da ga sve to unespokojava, ali nije bilo potrebe da to nespokojstvo glumi kao serijski ubica koji hoda svukud sa kapuljačom i zabada pribadače u džinosvku mapu u stanu. Njegova veza sa bledunjavom Runi Marom takođe deluje neobjašnjeno i puna neke neobrazložene tenzije, a odnos sa roditeljima koji su ga usvojili takođe biva obremenjen nekim čudnim i teškim emocijama koje nisu dokraja ispitane i koje su samo načete (da ne spominjemo tek odnos sa drugim posvojenim bratom).

Međutim, Saruova potraga za rodnim mestom u Indiji, koja se odvija mahom preko Google earth-a, uspeva da se spase očigledne reklame za ovu kompaniju i postaje na neki način smisao njegovog života, ali i priča o tome kako svakome od nas treba u životu neka vrsta zatvaranja punog kruga, pronalazak smisla i mesta, potvrda identiteta i porodični mir. „Lion“ nije samo neverovatna životna priča, to je i film nade koji, koliko god bio „oskarbait“ toliko i u srži svoje motivacije nosi jaku pouku i ipak jednu čistu emociju koja ne može da te natera da ne saosećaš sa hiljade ljudi koji su na ovaj ili onaj način odvojeni od svojih porodica. „Lion“ možda nije savršen film, ali je priča koju pripoveda univerzalna na svim nivoima i u svim kulturama.
Slobodan Novokmet