Pitanje bez (manjka) odgovora

Uvod

U pauzi između dva radna vremena, motam poruke po Instagramu, i jedan od mojih najbliskijih prijatelja mi šalje link na Redditu gde čitaoci diskutuju rad jednog novog autora na našim prostorima. Reč je o serijalu Revolted, koji je tek krenuo i čija poglavlja mogu da se čitaju onlajn. Naravno, diskusiju na Redditu nisam čitao, s obzirom da je Reddit poznat po njegovim nadasve visokim intelektualnim gromadama, jelte, ali jesam zapratio autora na Instagramu. Naposletku, praksa mi je da pratim autore na našim prostorima, pogotovo one koji se tek probijaju ili imaju malobrojne, ali odane fanove.

Neko vreme potom, autor, izvesni Bogdan, me je ne samo zapratio, već i kontaktirao sa podugačkom porukom koju ću za potrebe ovog teksta sumirati:

„[...]Jeste semantika jesu samo reči i neki besmisleni termini, ali me zanima da li ovo što ja radim uopšte može da se nazove manga [...?]“

Opet, ne sumnjam da je Bogdan dobio gomilu odgovora od gorepomenutih suvih genija sa Reddita i drugih prostora gde je svako palamudio o onome čemu je stigao. Najinteresantniji deo pitanja je kad mi je istakao da su mu izvesni udisači vazduha tvrdili kako manga „nije strip, nego nešto uzvišeno“, što me je pritom podsetilo i na moju rodnu selendru. Naime, u jednom kafiću, i to baš pre par meseci, sedeo sam sa društvom i cirkao neki svrsishodan alkohol, a usluživala nas je jedna preslatka i pritom jako inteligentna konobarica. Tom prilikom, sa njoj susednim konobarom sam pričao o „Zmajevoj kugli“, pa smo se nekako usput dotakli „Solo Levelinga“. „Gledao sam samo prvu sezonu animea,“ rekao sam mu, dok je dvanaesta dunjevača klizala niz jednjak, „mada hoću da ispratim strip pre nego što nastavim.“ „Ne, to nije strip!“ dodala je konobarica pri izlasku, očito ljubiteljka „Solo Levelinga“, „to je manhwa, nemoj da vređaš!“ „Pa, manhwa je korejski strip“, rekoh joj, ali ona ni da čuje.

Fenomeni ovog tipa se javljaju prirodnom progresijom, mahom zato što ljudi nisu informisani glede toga šta je šta. Ovo Bogdanovo pitanje je, pritom, odlična kapisla koja je pokrenula ove penzionerske vijuge i red je da malo pričamo – po ko zna koji put – šta je to zapravo manga, da li ima mange kod nas, i sl. Zamoliću, pritom, moje čitaoce da obrate pažnju i da ostanu otvorenog uma. Ovo će vam biti, cenim, jako interesantno.

Terminologija

Dakako, prvo treba da krenemo sa definicijama. Svako ko se iole razume u istoriju stripa će vam naglasiti (sem ako nije megalomanijak) da je strip potekao iz karikature i da se njegov jezik i njegova ikonografija, ovakvi kakve ih znamo, kristališu tek u 19. veku. Više ljudi bi istakli da je Rodolf Tepfer, švajcarski umetnik, jedan od začetnika stripova upravo sredinom ovog veka, i argumenti za to su dosta jaki. Ali za sada se držimo one premise koju sam svojevremeno istakao u jednom starijem članku – pojava „Žutog dečaka“ Ričarda Autkolta krajem 19. veka i munjevitim subsekventnim probojem novinskog stripa.

No, nas ovde interesuje Japan. Termin manga (漫画) koji se najpribližnije prevodi kao „ćudljive slike“, „razdragane slike“ i sl., ima sopstvenu istoriju koja nema veze sa stripom kao umetničkom formom (o tome sam mnogo detaljnije razglabao u tekstu o istoriji mange, čiji je jedan deo korišćen za potrebe kataloga 25. Balkanske smotre mlaih strip autora u Leskovcu – zasigurno pogađate, gostujuća zemlja je bila Japan; o tome nešto kasnije u tekstu), ali ako se držimo stripa konkretno, prvi autor koji je termin „manga“ koristio upravo za stripove je velemajstor Rakuten Kitazava (北澤 楽天). Kitazava-sensej je, pritom, neko ko je zanat brusio u američkim novinama „Puck“ i „Box of Curios“, i kad se doslovce krajem 19. veka vratio u Japan, pokrenuo je sopstvene časopise po uzoru na „Puck“. Upravo je njegovim delovanjem termin „manga“ i postao sinonim za strip, konkretno novinski.

OK, dakle tu smo – „manga“ je strip, zar ne?

Pa, nije to tako jednostavno. Premda je ovaj termin dominirao postratnim Japanom, pogotovo kad je Osamu Tezuka (手塚 治虫) bio aktivan, uglavnom se odnosio na dečji strip. Čitav jedan niz autora, gde spadaju Jošihiro Tacumi (辰巳 ヨシヒロ) , Masahiko Macumoto (松本 正彦) i Takao Saito (斎藤 隆夫) su za svoje radove, usmerene ka odrasloj publici, koristili termin „gekiga“ (劇画), sa približnim prevodom „dramatične slike“. Pomalo paradoksalno, korišćen je i termin „komi’kusu“ (コミックス), iliti japanizovana engleska reč „comics“, da obeleži ozbiljnije stripove i odvoji ih od „manga“ stripova. Kažem „paradoksalno“, jer termin „comic strip“ doslovce znači „komična traka“ i korišćen je za novinske, pretežno komične i ne preterano ozbiljne, stripove.

Tu, naravno, treba istaći i činjenicu da ova polemika oko termina ne postoji samo u Japanu. U SAD-u se termini „comic strip“ i „comic book“ razlikuju, ali je sveopšti termin „comics“ prihvaćen za ceo medij devete umetnosti, iako je – kao i u Japanu! – postojala tendencija da se koriste drugi nazivi za ovaj vid umetnosti po osnovu toga koja mu je ciljna publika („crtani romani“, „grafičke novele“, „sekvencijalna umetnost“). Zasigurno pogađate, i kod nas je postojala ova polemika, a naša reč „strip“, gle čuda, vodi poreklo upravo iz engleskog, preciznije američkog, termina „comic strip“.

Boli glava, znam. Pa posle nek vam kažu da stripovi nisu ozbiljna stvar.

No, vratimo se na mangu. Dakle, u kom trenutku se termin „manga“ izjednačio sa svim formama strip izražavanja u Japanu? Teško je reći, ali recimo već osamdesetih godina prošlog veka svi stripovi su nazivani ovim terminom. A tu negde je manga dobila i svoj proboj na Zapad. Već krajem devedesetih, dobila je ornu publiku u SAD-u i Zapadnoj Evropi, a početkom novog milenijuma krenula je da osvaja i Istočnu Evropu, Afriku i Bliski Istok. Dakako, mnogo autora je probalo da emulira stil mange, pa se time otvorilo novo pitanje – da li je manga nešto stvoreno van Japana?

Finese

Opet, odgovor na prethodno pitanje je maltene nedostižan. Čuo sam argumente tipa „ako nije izdato u Japanu, nije manga“ ili „ako nije japanski autor, nije manga“, ali nijedan od ta dva odgovora nije baš tačan. Recimo, Toni Valente, autor manfre „Radiant“ (i o tome ćemo uskoro), je ne samo objavljen u Japanu, već je njegov rad dobio i anime adaptaciju tamo. Pritom, autori kao što su Adrian Tomine, Sten Sakai, Fumio Obata i rođake Mariko i Džilijan Tamaki, su svi radili stripove na Zapadu koji nemaju apsolutno nikakve dodirne tačke sa tipičnim manga stilovima, a svi do reda su ili rođeni u Japanu ili imaju japansko poreklo. Dakle, prva prepona.

OK, a šta ako se držimo toga da jedan manga autor MORA da objavi svoj strip u Japanu, u sklopu jedne od velikih izdavačkih kuća? Pa, ni to ne pije vodu. Veliki broj autora u Japanu svoje radove objavljuje onlajn (ONE, autor „One Punch Man“-a, je možda najpoznatiji primer), a veliki broj tih sajtova su ili nešto manje izdavačke kuće ili indie izdavači, ili pak lični sajtovi autora. Ili pak društvene mreže. Ovo je eksplodiralo u Japanu s iskorakom u novi milenijum, delimično i da bi se takmičili sa munjevitim uspehom manhwa (만화) stripova, odnosno Webtoon-ova (o tome sam isto nadugačko pisao u katalogu jedne Leskovačke smotre, ovaj put 23. po redu, kada je predstavljen korejski strip – i da, u organizaciji ove izložbe sam imao i neposrednog učešća). Pritom, par japanskih kuća je otvorilo prostor i stranim učesnicima da sopstvene digitalne stripove plasiraju na njihovoj platformi.

Tu se sada dodatno muti ona polemika sa početka ovog razgovora. I to dodatno. Kako onda rešiti problem „jeste manga/nije manga“?

Ekološke niše

Za ljude koji čitaju stripove aktivno, znaće da postoje tri najveća tržišta koja u biti utiču na apsolutno sva manja, a to su SAD, Francuska/Belgija i Japan. U najgrubljim mogućim crtama, validno je reći da su autori iz ovih „strip scena“ uticali (i nastavljaju da utiču) jedni na druge, a da su tržišta sa ovih područja uticala na autore manjih tržišta. Kako to izgleda u praksi sa mangom?

Pa, u Evropi to je rešeno novim kovanicama. Pomenuo sam „Radiant“ Tonija Valentea. On, i niz drugih dela iz Francuske i Belgije, spadaju u posebnu ekološku nišu zvanu „manfra“ (manga français). Neformalno, u Nemačkoj se koristi termin germanga, u Španiji iberomanga, u Italiji Italo-manga, i sl. Dugo sam razmišljao koji termin bih ja skovao za mange na našim prostorima, konkretno u Srbiji. SerbiAnga mi je zvučao kao najpristojniji (čuo sam „srbanga“, „ćanga“ i slične rogobatnosti od ljudi), prema tome rukovodimo se ovim.

Dakle, ovde imamo čitav niz ekoloških niši autora čiji je rad „manga koja nije manga“. I zasigurno pogađate, tu se komplikacije ne zaustavljaju. Manga, kao takva, je uticala na mnogo više zemalja nego što ljudi misle, pogotovo u Aziji (o tome su Frederik Šot, Pol Gravet, Džon Lent i Nikolas Verstapen pisali mnogo elokventnije od mene; preporuke za sve njihove knjige na tu temu, btw). Dovoljno je reći da su i uslovno rečeno male sredine poput Hong Konga i Singapura dobar deo svoje strip istorije upravo gradile po uzoru na mange (i za to imam preporuku, pre svega fenomenalnu knjigu Vendi Sjui Vong). E sad, dodatna komplikacija je u samom terminu – i „manga“ i „manhwa“ potiču od kineskog „manhua“ (漫畫), i veliki deo stripova iz Kine upravo nosi ovaj naziv. Ali da li je strip u Kini i u drugim područjima gde se govori kineski (Tajvan, Hong Kong, Singapur i sl.) zapravo manhua, iako je inspirisan japanskom mangom? Jel tu treba skovati novi termin? Manhua-manga?

A nismo se dotakli ni brdovitog Balkana još! No ne brinite se, sad ćemo.

Poglavlje gde pipamo Balkan

Mnoge ljude će iznenaditi kada im kažem da u Srbiji, takvoj kakva jeste, zapravo i imamo radove koji se mogu nazvati mangama. Ovde ću koristiti dva različita termina – SerbiAnga (istaknut ranije) i jedan koji sam relativno skoro skovao, a koji će vam isto biti jasniji kako tekst odmiče - manga-adjacent®©™. (da, sa sve simbolom žiga, simbolom registrovanog žiga i simbolom za autorska prava; da, svaki put; da, i u govornom srpskom).

Istaći koja je prva SerbiAnga, odnosno „prva srpska manga“, nije lako. Jedan mladi JuTjuber je greškom delo „Substitute Mage“ nazvao „prvom srpskom mangom“, ali oprostiće mu se, jer ipak je još mlad i ima vremena za napredak. Naime, titula prvenca ide trojcu naslova, o čemu sam i ranije pisao – „Predodređeni“ iz 2014. godine, „Last Hope“ iz 2018-te i „Zveri u nama“ Nađe Tiodorović iz 2022. godine. „Substitute Mage“ je došao nešto kasnije, i definitivno se uklapa u taj SerbiAnga šablon. Tu bih dodao i niz drugih naslova, naravno, kao što je izvanredni „Mu“ sestara Živković.

Naravno, problem nastaje kod onih naslova koji su manga-adjacent®©™. Tu se ističu stripovi „Kralj ničega“ i „Teksas Kid, moj brat“; o njima neću da dužim, ali treba naglasiti da je njihov status „domaće mange“ diskutabilan, što zbog stila, što zbog izjava autora, što zbog reakcije publike i mnogo čega još. Međutim, šta ćemo sa naslovima kao što su „Kovolisti“ ili „Rejectown“, koji su po građi i formatu možda najbliži problematici stripa „Revolted“ pomenutog Bogdana sa početka ovog teksta? Naposletku, oba uratka su onlajn stripovi rađeni u manga stilu, a autori im nisu Japanci (štaviše, „Rejectown“ je delo srpske scenaristkinje i južnoafričkog crtača; pritom, pomenuti „Predodređeni“ je strip koji je jedan Srbin pisao, a jedna Litvanka ilustrovala – čisto FYI). Pride, šta je, recimo, sa stripom „Revenge of Medusa“ Darka Popovića, švajcarskog autora srpskog porekla, koji ne samo da je inspirisan mangom, već je i prvo izdanje Darkove izdavačke kuće pod imenom „Mythos Manga“, upravo uperene ka izdavanju mangi i stripova inspirisanih mangom?

A šta ćemo sa stripovima koji su objavljeni u štampi, a nisu u manga formatu? “Kaparoth“ Pavla Mitića je izašao 2010-te godine u strip časopisu „Aždaha“, dok je njegov pređašnji kratki strip izašao pre toga u prvom broju istog ovog časopisa; premda su ovo stripovi rađeni u manga stilu (i sa furry tematikom, pride), da li se mogu nazvati domaćom mangom? Serijal „Vekovnici“ Marka Stojanovića isto ima segmente priče koje su radili autori očito inspirisani japanskim stripom (bugarski autor Daniel Atanasov je bio prvi u nizu nekolicine), međutim „Vekovnici“ su nesumnjivo delo rađeno u maniru frankobelgijskog stripa. Dakle, manga ili ne?

A tu su onda i dela autora koji očito vole mange i čitaju ih aktivno, iako njihovi stripovi ne reflektuju ikonografiju mange, barem ne u celosti. Stripovi „Ibrahim Kojl“, „Spiral Highway“ i „Witch’s Quarter“ Filipa Stankovića i „Big Rock Energy“ (i niz drugih) Ilije Jakovljevića i te kako emuliraju mange u nekim elementima, ali na prvih sedamnaest pogleda definitivno nisu mange, zar ne? A Aleksandar Petrikanović, čiji stil ni po kom osnovu ne podseća na mangu, iako je i sam inspirisan istom? Ili Jelena Vučić, čiji roman „Pratnja“ kroz celu svoju DNK ima mangu i anime, iako je u pitanju pisano delo? A kad smo kod Vučićeve, iako je osoba koja je i te kako upoznata sa trendovima manga industrije, njen crtački stil, premda inspirisan mangom, opet nije nešto što bi fanovi nazvali mangom? Ili meni posebno draga autorka Olga Mihajlović, čiji serijal „Oluinn“ ima elemente mange, iako je ona sama rekla da nikada nije imala afinitete prema japanskom stripu? Dakako, ne mogu a da ne izostavim svoj razgovor sa Sarom Novaković, odnosno Agnus Satanae, vođen u Zagrebu 2024. godine. Sara me je, poput Bogdana, pitala da li se njen stil može nazvati mangom iako ona sama navodi da nije koristila japanski strip kao inspiraciju tokom rada na njenim delima? Kako je istakla, više ljudi je njoj reklo da ona upravo radi manga stilom, ali da ona to konkretno ne vidi, barem ne svesno.

Aman, ljudi, jel mi radimo mange ili ne?!

Pa, zavisi od toga šta zemlja gde je manga najprominentnija – dakle, Japan – misli o tome. Odnosno, ne zavisi samo od toga, ali hajde da koristimo Okamovu oštricu i držimo se toga, u nedostatku boljeg repera za tačan odgovor. Naime, vratimo se u Leskovac i pomenutu 25. Balkansku smotru. Za neupućene, praksa Smotre je da uvek ugosti strip jedne strane zemlje, konkretno putem zasebne izložbe u Narodnom muzeju. Do sada su apsolutno sve ex-yu zemlje dobile ovu čast (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Slovenija), a pokrivene su i Rumunija, Bugarska, Albanija i Grčka. Od zemalja van okvira Balkana, sem pomenute Južne Koreje, pokriveni su i Danska, Poljska, Češka, Francuska (konkretno francuske autorke) i Belgija, barem što se izložbi u Narodnom muzeju tiče (zasigurno sam neku propustio, ali gro njih je tu). Međutim, za četvrt veka Smotre, u saradnji sa Japanskom ambasadom, pristup je bio drugačiji. Naime, izložba se sastojala od radova sortiranih u dve vrste:
  • Manga kroz viđenje jedne autorke, ovaj put Mićio Akaiši-sensej (赤石 路代)
  • Pobednici i odlikovani učesnici konkursa „16. Međunarodna manga nagrada“ (国際漫画賞).
A kad sam već volšebno kopirao ovde deo mog pređašnjeg teksta, evo uradiću to i opet. Dakle, umetnici iz Tajvana, Indonezije, Hong Konga, Kine, Brazila, Južne Koreje, Francuske, Vijetnama i Češke su se našli ovde, nakon što su vrednovani upravo u Japanu, a sve ih je vezalo što vezuje i nas fanove japanskog stripa. Drugim rečima, Japan aktivno nagrađuje strip autore iz inostranstva koji neguju manga estetiku. Štaviše, idu i korak dalje. Sećate se „Predodređenih“? Strip je zvanično zaveden u Međunarodnom muzeju u Kjotu kao strana manga. Prema tome, Japanci, i pored svojih mana (a imaju ih, previše) jako vrednuju autore iz drugih zemalja koji emuliraju njima blizak stil. Ima čak i naših autora čiji su radovi tamo objavljeni (Bojan Elez, recimo). Drugim rečima, slučaj Tonija Valentea nije izuzetak. Nije, doduše, ni pravilo, zato što se proboj stranih autora u Japanu još uvek smatra jednim od najtežih u modernoj industriji svetskog stripa. Ali je tu negde – lep sticaj okolnosti.

Zaključak

Masu toga sam izostavio, jer prosto nemam vremena, živaca, ni energije da zalazim dublje (ljudi koji aktivno čitaju moje tekstove znaju koliko duboko u materiju zapravo umem da uđem, s oproštenjem), ali ukratko, odgovoriti Bogdanovo pitanje s početka teksta nije lako. Hajde da se podsetimo koje je to pitanje – „da li ovo što ja radim uopšte može da se nazove manga?“. Ili da parafraziram – da li je Bogdan mangaka (漫画家) i da li je njegov naslov manga naslov?

I, uzev SVE odozgo u obzir, evo nekog najkraćeg mogućeg odgovora. U doslovnom smislu te reči, i.e. da li je Bogdan mangaka čija manga izlazi u Japanu? Ukratko, nije. Ako se rukovodimo tim rigidnim pravilima, on, kao mangaka, bi morao da ima niz asistenata koji mu pomažu da, na sedmičnom ili mesečnom nivou, nacrta i napiše jedno poglavlje serijala koje potom izlazi u štampanom časopisu, a potom se skuplja u zasebne tomove i prodaje, od kojih on pritom zarađuje kao jedini nosilac autorskih prava.

Drugim rečima, on nije profesionalni mangaka koji od toga živi. A isto važi i za apsolutno sve autore sa ovih prostora koje sam ranije naveo.

Međutim, čak i u Japanu, pogotovo u alternativnim časopisima kao što su negdašnji GARO (ガロ) i sadašnji AX (アックス), imate manga autore koji rade bez asistenata i koji, barem od prodaje izvornog časopisa, ne zarađuju gotovo ni dinara—erm, jena. A opet, i oni nose zvanje „mangaka“. Čak je i naša publika upoznata sa njihovim radovima (recimo Jošiharu Cuge, つげ義春). Naravno, ne treba opet da istaknem ONE-a kao drugi primer.

U tom smislu, kao neko ko radi redovno poglavlja svog stripa (gde spada i ekipa iza stripa „Kovolisti“, te Isidora Cerovac svojim drugim projektom „KILLBOYZ“ i sestre Živković svojim podjednako redovnim poglavljima stripa „MU“ na portalu HellyCherry), Bogdan bi i mogao biti mangaka.

A da li je „Revolted“ manga? Ili je možda SerbiAnga? Ili je možda manga-adjacent®©™? Ili je gekiga, komi’kusu, strip, grafička novela, Webtoon, šta li?

Opet, zavisi od toga koliko tehnički zalazite u materiju. Da li je manga u onom rigidnom smislu pomenutom ranije? Nije, jer čovek ne radi u Japanu i strip mu ne izlazi tamo. Da li je manga u širem smislu, uzev sve navedeno u obzir? Rekao bih da jeste. Najbliži deskriptor bi bio SerbiAnga doduše, odnosno manga u srpskoj ekološkoj niši stripa.

I na sve to se nameće sledeće pitanje – da li Bogdan, prema rečima pomenutih velemozgova sa Reddita, „ima pravo sebe da naziva mangakom i da svoje delo naziva mangom“ jer je manga „nešto uzvišeno i nedostižno i zasigurno nije strip kao ostali stripovi“? Evo, kao višedecenijski fan japanskog stripa, reći ću vam ovo ovde i sada – čovek može da se izjašnjava kako god hoće i da svoj strip naziva kako god mu je volja. Upamtimo sledeće: manga, manhwa, manhua, linhuanhua, Webtoon, kako god da ga zovete, iz koje god je zemlje – sve je to strip. Sve je to isti vid umetnosti. Nebitno je da li će lik izgledati kao Naruto, Korto Malteze, Spajdermen, Tintin, Štrumpf, Modesti Blejz, Dilan Dog ili Gospodin Prirodni. Svidelo se to dušebrižnicima i snobovima, sve su to stripovi.

Dozvolite da vam dam drugu paralelu. Reći da „manga nije strip nego nešto drugačije“ je isto kao da kažete „crno-beli film nije film jer nema boju“, ili kao da kažete „elektronska muzika nije muzika jer ne sadrži instrumente“. Drugim rečima, to je oličenje nekog ko vrlo otvoreno pokazuje Daning-Krigerov efekt. A pritom tu ide i doza gatekeeping-a (isključivosti, kontrole pristupa, itd.; nema baš adekvatnog prevoda). Fanovi nekad umeju da budu vrlo nesnosni oko toga što vole, i svaki pokušaj iskoraka ili uključivanja u kulturu pritom nailazi na otpor.

Da sumiramo (konačno!). „Revolted“ je primer nove domaće mange, a Bogdan je, uslovno rečeno, domaći mangaka koji aktivno plasira svoje radove. I uz sve rezerve, ako ovo izgovorite u javnom diskursu, nećete pogrešiti. Ali svakako treba uzeti apsolutno sve nijanse u obzir i stvar sagledati trezveno i objektivno.

Eto, Bogdane, nadam se da sam ti odgovorio na pitanje.
Ivan Veljković, 14. aprila 2025. godine