Nemam telo, a moram da živim: O albumu „Karbon i Silicijum“ Matjea Bablea
Helly Cherry
Harlanu Elisonu (1934-2018) i Isaku Asimovu (1920-1992)
Ogromni grad. U jednoj od bezbroj zgrada satkanoj od maltera i metala, zgradi Tomorrow Fondacije, doktorka Noriko Ito se gega, poodmakla već u trudnoći, i pokreće dvoje lica nakačenih na skalamerije svuda po prostoriji. Upaljeni i sveže svesni sebe, dva bića počinju konverzaciju sa Noriko i tu dobijaju imena. Žensko artificijelno biće dobija ime Karbon. Muško dobija ime Silicijum. I ovo je tek prva godina njihovog turbulentnog života.
Već u prvim tablama svog serijala „Karbon i Silicijum“, francuski autor Matje Bable postavlja osnove za naizgled očekivanu priču o androidima koji samo što nisu nasrnuli na ljudski rod i pokrenuli Skajnet program. Međutim, to definitivno nije slučaj. Naime, čim dobiju tela, Karbon i Silicijum isprva sarađuju, em kao proizvodi Tomorrow Fondacije, em kao surogat deca Noriko. Ali nakon jednog ispada, Silicijum uspeva da pobegne, a Karbon ostaje, kivna na njega i na svoje limitacije.
Glavnina albuma se dešava nakon što prođe 15 godina. Decenija i po je dezignirana kao propisani životni vek ovih AI androida, ali Noriko, u poslednji čas, uspeva da prebaci Karbon van matičnog tela, i nakon spleta raznih okolnosti, Karbon će nanovo doći kod Noriko i provesti dobar deo narednih nekoliko decenija sa njom.
Međutim, priča se tek zahuktava kada saznamo, tokom samrtnih časova Noriko, da je Silicijum i dalje živ, da je hakovanjem prevazišao postavljeni limit, i da svoje vreme provodi u lutanju svetom. Sa druge strane, Karbon je naučena na sedentarni životni stil. I premda su ova dva androida izuzetno bliska, ove ključne razlike u pogledu na svet će ih propustiti kroz sito i rešeto dok, premda natprosečno inteligentni i krcati informaicja, grcaju kroz stvaran svet i snalaze se.
Kroz svojih skoro tri veka postojanja, Karbon i Silicijum će videti kako vlade padaju, kako se ekonomski sistemi urušavaju, kako isprva praktični rezoni za proizvodnju androida postanu religijska načela obe strane novonastalog konflikta. Videće kako ljudi polako sve više počinju da liče na robote, dok njih dvoje, paradoksalno, ostaju da naliče na obične ljude. Usput će Karbon probati da se prilagodi Silicijumovom nomadstvu (i ne uspeti u tome), a i on će probati da se prilagodi njenoj sedentarnoj prirodi (i ne uspeti u tome). Oboje sada imaju svoje zadate misije; ona želi da postigne neki vid biotehnološkog komunizma u obliku rojnog uma, dok on želi da istraži svaki kutak planete i zadovolji sopstvenu radoznalost. I na ovaj ili onaj način, ni njoj ni njemu neće uspeti finalna misija – ili hoće, ali ne onako kako su zamišljali.
Bable je, blago rečeno, majstor. Njegov repertoar po pitanju crteža obuhvata drevne građevine, do tančina izdetaljisane da vam dah stane, ali i futurističke zgrade velegradova i u vrhuncu i u nadiru civilizacije. Priroda mu je takođe jaka strana, pogotovo kada se polako vraća i preuzima primat od ljudskih zdanja. Njegovi likovi su, interesantno je navesti, u isto vreme i glavnotokovski konzistentno nacrtani, ali i alternativno iskarikirani da se ne uklapaju baš u mejnstrim frankobelgijski strip. I ovde moram da malo promovišem meni drage autore (ne, ne pitam za izvinjenje); Bable svoje likove ilustruje slično kao što to radi hrvatska svestrana autorka Ivana Geček. Naravno, kod nje je stilizacija mnogo dublja i očitija, dok se kod Bablea nazire tek u dovoljnoj meri. Saradnja između ovo dvoje je nešto što i dalje željno iščekujem.
Ali Bable je pritom i dobar pripovedač; svoje vizuelne elemente on koristi na način kakav je, istina, već viđen, putem repeticije (anfas Karbon tokom različitih etapa njenog života nakon njene šesnaeste godine, i to na početku svakog sledećeg poglavlja bitisanja joj), dugih delova priče bez imalo dijaloga, te namernog (pre će biti namenskog...ma ne, ipak namernog) odabira različitih paleta boja za različite epohe, pa čak i prateća emotivna stanja likova. Jedina paleta koja se apsolutno nikad ne menja, čak i kada se taj element upotrebi unutar drugog elementa – koji, pak, rabi potpuno drugačiju paletu – jeste u trenucima kada su Karbon, Silicijum i slična bića u digitalnom etru. I premda svi ti pipc i sva ta fluidnost deluju jezivo s vremena na vreme, odabir toplijih boja im daje tu notu udobnosti.
I toliko vam otprilike odajem. „Karbon i Silicijum“ se treba pročitati, a kada to učinite, slobodno me obavestite o vašim utiscima. Jer i te kako sam ubeđen da će utisaka biti.
Glavnina albuma se dešava nakon što prođe 15 godina. Decenija i po je dezignirana kao propisani životni vek ovih AI androida, ali Noriko, u poslednji čas, uspeva da prebaci Karbon van matičnog tela, i nakon spleta raznih okolnosti, Karbon će nanovo doći kod Noriko i provesti dobar deo narednih nekoliko decenija sa njom.
Međutim, priča se tek zahuktava kada saznamo, tokom samrtnih časova Noriko, da je Silicijum i dalje živ, da je hakovanjem prevazišao postavljeni limit, i da svoje vreme provodi u lutanju svetom. Sa druge strane, Karbon je naučena na sedentarni životni stil. I premda su ova dva androida izuzetno bliska, ove ključne razlike u pogledu na svet će ih propustiti kroz sito i rešeto dok, premda natprosečno inteligentni i krcati informaicja, grcaju kroz stvaran svet i snalaze se.
Kroz svojih skoro tri veka postojanja, Karbon i Silicijum će videti kako vlade padaju, kako se ekonomski sistemi urušavaju, kako isprva praktični rezoni za proizvodnju androida postanu religijska načela obe strane novonastalog konflikta. Videće kako ljudi polako sve više počinju da liče na robote, dok njih dvoje, paradoksalno, ostaju da naliče na obične ljude. Usput će Karbon probati da se prilagodi Silicijumovom nomadstvu (i ne uspeti u tome), a i on će probati da se prilagodi njenoj sedentarnoj prirodi (i ne uspeti u tome). Oboje sada imaju svoje zadate misije; ona želi da postigne neki vid biotehnološkog komunizma u obliku rojnog uma, dok on želi da istraži svaki kutak planete i zadovolji sopstvenu radoznalost. I na ovaj ili onaj način, ni njoj ni njemu neće uspeti finalna misija – ili hoće, ali ne onako kako su zamišljali.
Bable je, blago rečeno, majstor. Njegov repertoar po pitanju crteža obuhvata drevne građevine, do tančina izdetaljisane da vam dah stane, ali i futurističke zgrade velegradova i u vrhuncu i u nadiru civilizacije. Priroda mu je takođe jaka strana, pogotovo kada se polako vraća i preuzima primat od ljudskih zdanja. Njegovi likovi su, interesantno je navesti, u isto vreme i glavnotokovski konzistentno nacrtani, ali i alternativno iskarikirani da se ne uklapaju baš u mejnstrim frankobelgijski strip. I ovde moram da malo promovišem meni drage autore (ne, ne pitam za izvinjenje); Bable svoje likove ilustruje slično kao što to radi hrvatska svestrana autorka Ivana Geček. Naravno, kod nje je stilizacija mnogo dublja i očitija, dok se kod Bablea nazire tek u dovoljnoj meri. Saradnja između ovo dvoje je nešto što i dalje željno iščekujem.
Ali Bable je pritom i dobar pripovedač; svoje vizuelne elemente on koristi na način kakav je, istina, već viđen, putem repeticije (anfas Karbon tokom različitih etapa njenog života nakon njene šesnaeste godine, i to na početku svakog sledećeg poglavlja bitisanja joj), dugih delova priče bez imalo dijaloga, te namernog (pre će biti namenskog...ma ne, ipak namernog) odabira različitih paleta boja za različite epohe, pa čak i prateća emotivna stanja likova. Jedina paleta koja se apsolutno nikad ne menja, čak i kada se taj element upotrebi unutar drugog elementa – koji, pak, rabi potpuno drugačiju paletu – jeste u trenucima kada su Karbon, Silicijum i slična bića u digitalnom etru. I premda svi ti pipc i sva ta fluidnost deluju jezivo s vremena na vreme, odabir toplijih boja im daje tu notu udobnosti.
I toliko vam otprilike odajem. „Karbon i Silicijum“ se treba pročitati, a kada to učinite, slobodno me obavestite o vašim utiscima. Jer i te kako sam ubeđen da će utisaka biti.
Ivan Veljković, 28. februar 2025. godine