Održana 16. po redu Morinjska gitarijada
Helly Cherry
Lutke na koncu, DST, Dža ili bu, Vizant, 28. i 29. jul 2023., Morinj
Dolaze teška vremena za Rokenrol na Balkanu.
Ove godine je evidentna manja posjećenost i zainteresovanost publike (ne samo publike jer je isto i sa turističkom posjećenošću – ali to je druga priča). Zašto? Svakako nije zbog izbora bendova, niti zbog donekle zabačenosti samog Morinja do koga jeste mlađima malo teže doći. Manjak publike nije zbog satnice, nije zbog paralelnog održavanja nekog drugog koncerta, već, jednostavno, zbog nedostatka publike, zbog nezainteresovanosti i apatije i ljenosti dijela publike koja želi sve servirano na zlatni pijat. U razgovoru sa pojedinim muzičarima i organizatorom na površinu izlazi činjenica da jedan zavidan broj publike nije došao jer im je teže doći i vratiti se nazad kućama. Daleko od toga da je do Morinja prevoz lak, ali ako to publici u prošlosti nije predstavljalo nepremostiv problem, zašto je sada? Što se promjenilo?
Rizikujući da me proglase dosadnim filozofom, moram da spomenem ovo materijalističko društvo koje je željno isključivo jednostavne i trivijalne zabave u auto bahn brzini. Ovo nije novi fenomen. Svi vidite turbo društvo oko nas, a proizvod svog tog ludila je da mlađe generacije ne znaju što je to rokenrol, koja je njegova poruka te samim tim ne poznaju rad bendova i niti ih interesuje da dođu na ovakav događaj, a oni koji i jesu zainteresovani, teško im je pomjeriti zadnjicu jer im Morinj nije ispred kuće. Došao đavo da naplati dug. Usudio bih se reći da to nije ništa neočekivano. Na trenutnu situaciju u našem društvu posmatram kao na fazu odrastanja čovjeka, i trenutno se ovo društvo nalazi u adolescentnoj fazi kada hormoni pucaju, udara glavom na sve strane i traži svoj put. Kojim će krenuti je za vidjeti u budućnosti.
Jedno je sigurno, dolaze teška vremena za rokenrol na Balkanu. Stari bendovi su sve stariji i fizički sve slabiji da pokrenu adrenalin publici. Mladih i kuražnih bendova bez dlake na jeziku je vrlo malo i rade u sredini koja neprijateljski gleda na rokenrol. Kvalitet muzike je razvodnjen „like butter scraped over too much bread“, disciplina je postala samo mrtvo slovo na papiru, publika omađijana i hipnotisana medijim i politikom dok je neprestani pritisak na moral i najprostiju edukaciju jači i gnusniji nego ikada... i u svemu tome ste vi! Ne ja i ove starije generacije koji smo naučili da plivamo, već vi mladi koji osjećate da nešto nije u redu, ali još uvjek se borite u potrazi za pravim putem van sveg ovog ludila. Uvjeren sam da će biti i teže, ali kao što je uvjek bilo, onda kada je u tunelu najtamnije, pojavi se neka iskra, tračak svjetlosti koji jasno pokaže put. Kada ga vidite i krenete u tom pravcu, promjeniće se i vremena. Do tada, i Morinjska Gitarijada i svi mi moramo da istrajemo i ne predamo se. Nema odustajanja, nema predaje!
Nikola Franquelli
Dolaze teška vremena za Rokenrol na Balkanu.
Morinj je jedno manje bokeško mjesto uljuljkano između Risna sa jedne strane i Kamenara sa druge. Nekada ribarsko mjesto na najtišoj lokaciji u Boki Kotorskoj, mnogima je danas poznat više kao prolazna destinacija tokom obilaska Boke Kotorske. U tom malom Morinju, odvojenom od svijeta i u svom mirnom zimskom i ljetnjem snu, jedan entuzijasta, Vojislav Uljarević (ime mu se mora spomenuti jer će ostati upamćen kao narodni heroj) već 16 godinu za redom organizuje mini rokenrol festival po kome je Morinj postao prepoznat u regionu. Svake godine tokom termina gitarijade bi se okupila manja ali značajna količina lokalnih ljubitelja težeg zvuka, i zajedno sa gostima sa strane priredila dobrodošlicu bendovima koji su dolazili sa svih ex Yu prostora. Gitarijada u Morinju je uvjek bila mjesto okupljanja alternativne svijesti, mjesto gdje čovjek može da čuje zvuk koji nije treštanje baseva i visokotonaca, gdje dolaze ljudi koji misle svojim glavama i ne slažu se sa klišeima i gdje su adrenalin i emocije uvjek bili na visokom nivou i mjesto gdje nema uobičajenih strogih granica koji su povezani sa većim festivalima. Morinjska Gitarijada je uvjek bila prepoznata kao mjesto okupljanja zdrave i zrele mladosti a ime Morinjske Gitarijade je sa ponosom spominjano.
Ove godine je Morinjska gitarijada održana tokom dvije noći kada su nastupali Lutke na Koncu (tribute band KUD Idioti) DST, Dža ili Bu i Vizant. Lutke na Koncu su tri člana benda Dža ili Bu koji odaju omaž najvećem jugoslovenskom i hrvatskom punk bendu, KUD Idijoti, i svojim nastupom su napravili odličnu atmosferu. Naredne noći, DST, Dža ili Bu i Vizant su uradili isto i priredili sasvim pristojan ugođaj za sve prisutne – i ovdje se zaustavljam sa analizom bendova i nastupa. Svi koji su imalo u rokenrolu, znaju vrlo dobro ova imena i izlišno je više pisati jedne te iste stvari. O njima se pisalo na dugo i široko i znate njihov uticaj i značaj. Fokus ovog teksta je ipak na publiku i na vremena koja se mjenjaju.
Ove godine je evidentna manja posjećenost i zainteresovanost publike (ne samo publike jer je isto i sa turističkom posjećenošću – ali to je druga priča). Zašto? Svakako nije zbog izbora bendova, niti zbog donekle zabačenosti samog Morinja do koga jeste mlađima malo teže doći. Manjak publike nije zbog satnice, nije zbog paralelnog održavanja nekog drugog koncerta, već, jednostavno, zbog nedostatka publike, zbog nezainteresovanosti i apatije i ljenosti dijela publike koja želi sve servirano na zlatni pijat. U razgovoru sa pojedinim muzičarima i organizatorom na površinu izlazi činjenica da jedan zavidan broj publike nije došao jer im je teže doći i vratiti se nazad kućama. Daleko od toga da je do Morinja prevoz lak, ali ako to publici u prošlosti nije predstavljalo nepremostiv problem, zašto je sada? Što se promjenilo?
Rizikujući da me proglase dosadnim filozofom, moram da spomenem ovo materijalističko društvo koje je željno isključivo jednostavne i trivijalne zabave u auto bahn brzini. Ovo nije novi fenomen. Svi vidite turbo društvo oko nas, a proizvod svog tog ludila je da mlađe generacije ne znaju što je to rokenrol, koja je njegova poruka te samim tim ne poznaju rad bendova i niti ih interesuje da dođu na ovakav događaj, a oni koji i jesu zainteresovani, teško im je pomjeriti zadnjicu jer im Morinj nije ispred kuće. Došao đavo da naplati dug. Usudio bih se reći da to nije ništa neočekivano. Na trenutnu situaciju u našem društvu posmatram kao na fazu odrastanja čovjeka, i trenutno se ovo društvo nalazi u adolescentnoj fazi kada hormoni pucaju, udara glavom na sve strane i traži svoj put. Kojim će krenuti je za vidjeti u budućnosti.
Jedno je sigurno, dolaze teška vremena za rokenrol na Balkanu. Stari bendovi su sve stariji i fizički sve slabiji da pokrenu adrenalin publici. Mladih i kuražnih bendova bez dlake na jeziku je vrlo malo i rade u sredini koja neprijateljski gleda na rokenrol. Kvalitet muzike je razvodnjen „like butter scraped over too much bread“, disciplina je postala samo mrtvo slovo na papiru, publika omađijana i hipnotisana medijim i politikom dok je neprestani pritisak na moral i najprostiju edukaciju jači i gnusniji nego ikada... i u svemu tome ste vi! Ne ja i ove starije generacije koji smo naučili da plivamo, već vi mladi koji osjećate da nešto nije u redu, ali još uvjek se borite u potrazi za pravim putem van sveg ovog ludila. Uvjeren sam da će biti i teže, ali kao što je uvjek bilo, onda kada je u tunelu najtamnije, pojavi se neka iskra, tračak svjetlosti koji jasno pokaže put. Kada ga vidite i krenete u tom pravcu, promjeniće se i vremena. Do tada, i Morinjska Gitarijada i svi mi moramo da istrajemo i ne predamo se. Nema odustajanja, nema predaje!
Nikola Franquelli