Hip-hop kao svojstven sinhronicitet misli, reči, ritma i nota u slučaju Stereo banane, svakim svojim pojedinačnim segmentom prevazilazi i nadrasta dojam „energičnog nastupa“ kao najopštijeg mesta koji se u takvoj muzici, na planu izvedbe, prosto podrazumeva. Nastup kao takav, može biti, zavisno od datog trenutka, prostora (i mnogih kockica koje treba da se u istom sklope) manje ili više upečatljiv. Autorki ovih redova je, zapravo, najviše žao što nije bila prisutna u Banovini u Nišu, 24. 09, u “prirodnom” habitatu, svom i njihovom. Priliku da ih vidi, čuje i doživi iskoristila je Novom Sadu, par nedelja kasnije. Sama njihova pojavnost i skoro dvočasovno dominiranje na bini Doma kulture (07. 10. 20022) učinilo je da se oseti kao kod kuće, kao da je iza svakog zvučnog niškog toponima izraženog Naopakovim versima provirivalo neko upečatljivo, dobro znano lice i pozdravilo je sa: “ ‘De si be, Ana!? Nema te sto godine!”

Isprva se čini da je nemoguće odstraniti prostor i vreme (Niš, u prvom zamahu novog milenijuma) kao neospornu hronotopsku činjenicu bez koje se ne može tumačiti niti razumeti bit (a ni beat) Stereo banane kao jednog autohtonog muzičko-poetskog kontinuuma. Međutim, bilo to slučajno ili ne, što su se dvojica stvaralaca sinergijski ukrstili u misiji razbijanja (bolje reći – razvaljivanja) granica prostora&vremena, baš u Nišu, kao epicentru svog rada i delovanja, ne treba njihovu poetiku zakucati i okovati u lokalnom, a tek ne u lokal-patriotskom jer su ga svojim posvećenim angažovanjem na sceni u najširem smislu te reči, dajući mu na značaju i legitimitetu, na mnogo načina nadrasli. U toj poetici, koliko god se činila lagodno jednostavnom i na mahove potpuno prozaičnom plejadom opštih mesta iza kojih nema ničeg posebnog sem duhovito skovanog kalambura, krije se mnogo toga što se pažljivom slušaocu otkriva tek u finim prelazima veštog nijansiranja sveukupnosti svakodnevnog života, izazova, problema i dilema koje sa sobom nosi.

Jasno je da se nedvosmisleno držimo postulata da je hip-hop kao prvenstveno muzički žanr istovremeno i specifična forma poetskog izraza i da su njegova slikovitost, misaonost i idejnost glavni stubovi na kojoj se preispituje stvaralačka originalnost (kao i u svakom drugom relevantnom obliku poezije u najširem značenju te reči). Trenutno aktuelno i moderno, vanvremensko, lokalno i globalno, epsko i lirsko – za sve te nivoe poimanja (u formalnom i sadržajnom smislu) treba imati dovoljno sluha da bi se suštinski procesuirali kvaliteti i dometi hip-hop stvaralaštva na primeru Stereo banane. Koliko god da su nadugačka i naširoka prostranstva hip-hop žanra i koliko god da je ta forma od svog nastanka do danas evoluirala do neslućenih nivoa, kao i u svakoj drugoj vrsti umetnosti, uvek i iznova fascinira pojava stvaralačkog entiteta koji prepoznatljivi, sveopšte poznati manir lansira u neke potpuno nove, neistražene orbite imaginacije i inspiracije. Mi, kao obični slušaoci (konzumenti), znamo i osećamo da nas "to nešto" žešće dobro radi. Međutim, oni koji u tome prepoznaju i nešto više od puke zabave (koja prvenstveno sama po sebi i jeste krajnji cilj svega) nailaze na ne baš tako laka pitanja: "odakle i čemu sve to?". Bez istih se, naravno, može (uživati, pre svega), ali neutoljiva želja za smislom, značenjem i suštinom, tera na detaljnije promišljanje realiteta koji nam umetnički univerzum Stereo banane nudi tako suptilno, a dovoljno intenzivno.

Neki će se čitaoci ovog teksta već posle drugog pasusa zapitati: "Jebote, a gde ti to sve vidiš i odakle vadiš?" I pitanje bi moglo biti sasvim na mestu. U prvom, najpovršnijem sloju svoje reprezentacije u pitanju su likovi koji opušteno, otvoreno i bez ikakve zadrške repuju o svakidašnjem otpadanju u vremenu. Teme su vutra, klabing, ribe što se karaju, uobičajeni klošari i smarači iz kraja, nekakva seksualna (samo)manifestovanja i sve tako neki regularni urbani motivi današnjice. Uz to sve još nazivaju sebe tupanima i majmunima, nije im bedara da se u bade mantilima glupiraju pored Nišave i klibere i krevelje uz neki tamo Vrežinski bazen i slično... S nekog autopoetičkog gledišta, pozicija lirskog subjekta je krajnje nezavidna, te uz opise sopstvenih ne baš lepih zuba, nosa, opšte konstitucije i ostalih telesnih predispozicija, zaključuje sledeće:

"Dva tupana iz Durlana dva majmuna izabrana srozali rep u po bela dana Stereo Banana, asta manjana" Reklo bi se, sem dobre sprdnje, tu nema ničeg dubokoumnog. Mada, u jednom segmentu, (reklo bi se, sitnom) pažljivog slušaoca zaintrigira to što takav jedan lik, svakodnevni, regularni durlanski zamajani šmokljan ima jasno definisanu želju koju nedvosmisleno izražava naglas: "Imam želju da repujem po bivšoj Jugoslaviji i da gostujem tu i tamo negde u dijaspori"
I tu smo tek na tragu idejnosti ovog poetsko-muzičkog sastava. Tada, kada su nam ovo izneli kao svoj manir, pristup i domet, mogli smo ih shvatiti krajnje neozbiljno. To su, prosto, likovi koji se zezaju na svoj račun, gluvare po Durlanu i u formi pesama nam prenose svakojake dogodovštine na tu temu. Međutim, ono što nas u takvom (samo)prezentovanju privuklo, a ponajviše kupilo, jeste iskrenost, nepretvaranje i neglumljenje. Hip-hop kao takav ume biti izrazito dramatičan, da obiluje radnjom, opisima, epitetima, da bude prenabudžen i prenadrkan, tvrdokorno turoban, često kontraški i usiljeno otpadnički nastrojen. Stereo Banana u svojoj pojavnosti ne poseduje ni trunku nečeg takvog. Oni su tako jednostavni, čini se. Gde su oni, tu je i ekipa, tu je lepota jednostavnosti i običnosti u činjenju svakodnevnih stvari (pa makar to bilo i motanje sprave na nekom matevačkom proplanku). Stereo banana nas samelje svojim tako mantravim refrenima. I tako dosta toga zamađijanim nam ušima promakne u strofi. "Munje nebjeske", kao drugi album, nekako je svedeniji, a opet dinamičniji ili možda samo na neki drugi način dinamičan u poređenju sa prethodnim. Pesma (Č)etnik u svojoj strukturi izražava konkretniji poetički stav, jasnije opredeljenje (ne samo ideološko) i jaču opšteljudsku poruku. "Bageri kopaju po celom gradu tol'ko Brzo da su ispunili normu za olimpijadu Vlada finansira pljuvanje u bradu Svi pljuju u dalj, niko nema pljuvačku da pljune vladu Kriminalci s istim facama, istim odelima Na sahranama i na veseljima Oni svoja znojava čela obrišu evrima Pa plaćaju muziku u sitnim apoenima Ljudi prate sport jer nemaju šta drugo da rade Marginalne grupe organizuju parade Dok u gradu uhodi me anketa – Gospodine Kako Vam protiču najbolje godine." Pesma "Melem" prikupila je simpatije svih generacija, po sadržini krajnje romantična i neodoljivo duhovita u prikazu ljubavi za sva vremena. "Nije mi jasno kako ti ne dosadim Gledaš svakog jutra kako iste stvari radim Rukama te tražim da vidim da l’ si u blizini Skupljaš moje sede vlasi po posteljini Suptilno se protegneš kako samo ti umeš Ne moram ništa da ti kažem jer me sve razumeš S tobom je svaki trenutak prime time Pristavis za čaj, dobro jutro Jah Rastafarai Nikad nisi kukala kad nije bilo para Nikad me nisi bila pitala da li te varam Jer nikad nisam prestao da ti se udvaram Nisi me volela samo dok sam bio popularan Tolerisala si moje fizičke nedostatke Nisam im’o pločice, zujali smo Zajedno, kao osice iz košnice Puštala si nokte da bi mi češkala mošnice" U tom nizu sa drugog albuma, stoji i pesma "5 do 12 sindrom" kao simbol vremena u klasičnom, doslovno dalijevskom smislu. Gotovo da možemo pred sobom videti i opipati satove koji se otapaju: "Ja nemam svest, ni osećaj za ples, Na sastanak u šest, ja krećem u šest I šest - i kasnim pa potrčim pa hodam, Po potrčim opet, malo ga po gasu dodam, I beži mi bus skoro svaki put, Navikavam se na činjenicu da me čeka ljut, Smišljam - šta da kažem, šta da slažem Sad - sirene trube, psujem sto na sat Onako u brzini, ne vezujem patike Petle mi landaraju u ritmu muzike Jurim kroz komšiluk, "' 'De si komšike?" Gluposti lupam k'o da jeo sam bunike." Treći album, "Niške strasti" je neosporno najzrelije ostvarenje Stereo banane. Uvodni singl "Pričaju da kidamo" nudi jednu sasvim novu, razrađeniju vizuru realnosti: "Uđe u uvo priča iz uvoza rudari tračeva na berzi ističu prisutnost na mreži kružoci vračeva, tajna grupica babica što bi samo sastančila, partijaši s kolodvora Ko, kako i kome i dodaci na priloške odredbe za način i krajnji domet volonteri poslovne pratnje okupiraju podijum špijuni se šunjaju, naslućuju eksploziju" Dramaturgija, koja tekstualno nije bila dovoljno prisutna do sada, tu je. Ako smo spremni izaći iz okvira žanra, u navedenim stihovima možemo uočiti čak i te neke štulićevske, novotalasne momente, a njihov poetski "zamajac" su plastično iscenirane situacije u metonimijskim slikama koje se brzinski smenjuju. Ovoga puta i društvena angažovanost je znatno izraženija u poetskom stavu. " Kurvino doba ti ne da da budeš vitez želja za dominacijom te spusti na dno piksle nasred koloseuma znanog ko mediokritet gde nema tandema kog nije sjebao rivalitet". Primećuje se i ozbiljnije stihovno pletenje, veštije baratanje nepravilnim rimama i prisustvo više unutrašnje orijentisanih značenja. Između ostalog, vidi se i da im se jasno i konkretno definisana želja iz ranih radova ostvarila i da su, vremenom, malo (više) repovali po bivšoj Jugoslaviji. Najvažnije je to što su, kao i tada, ostali podjednako iskreni, a nadasve realni (mada i dalje ne onako teskobno). Iako su upoznali ne tako cvetne puteve probijanja na regionalnoj sceni, spoznali ko je ko i ko je kome, šta će oni u svemu tome, sve to posmatraju sa otklonom samouverenih i samodoslednih posmatrača/hroničara. Najaangažovanini, aktivistički "obojen" stav izrazili su u pesmi "Vodokradice": "Zbog mene menjaju zakone banke daju kredite, reke pod hipoteke sedimo s druge strane savesti na obali kod mahale jure nas daveži dok ispiramo pare tu kod hidrocentrale I ne znam sto mi se mešaš u biznis odakle ti tolika smelost da se suprotstavljaš sili sve je crno na belo ko što možeš da vidiš legalno kopamo, svaki vaš protest je propao Badava pizdiš, bolje se navikni našo si se pozvanim da isteruješ pravdu nismo mi plitki, nemoj tako da misliš treba sutra negde da se sretnemo po gradu. Mani se, tako je, vlada bezakonje i ne pokušavaj da okupiš masu valjda je jasno da kasno, sad džaba je kad bi mogli privatizovali bi i vazduh". Zanimljiva je naratorska pozicija iz koje je pesma "ispripovedana" - najgrublje i najsirovije ocrtan stav ovdašnjeg establišmenta "kroz usta" jednog investitora, anti-epopeja u slavu sveopštegkonformizma. Čak i kovanica u naslovu, "vodokradice" sasvim je u duhu epskog vremena koje tako, kratko, a efektno opisuje i karakteriše. Retka je pojava na današnjoj sceni takav otvoren i deklarativan i građanski svestan angažman, a još je jedan prilog činjenici da je hip-hop gotovo u potpunosti preuzeo ulogu koju je nekada pank imao po pitanju otvorene društvene kritike. Na kraju, kad se sve sabere, ovi momci su tu da nam pruže potpuno nove nivoe doživljaja, verbalno, vizuelno, a nadasve u svojoj muzički fascinantnoj eklektičnosti. Vizuelizacija kao takva je nužan, ni u kom slučaju zanemarljiv segment predstave o Stereo banani. Međutim, iako se bez nje ne može zamisliti njihovo BITstvo, taj nivo doživljaja nije glavni akter u sveukupnom dojmu, samo je posrednik između te izvrsne sinergije muzika&tekst i svih dostupnih čula gledaoca/slušaoca. Spotovi Stereo Banane (čiji je autor Miodrag Ignjatović, čuveni niški multimedijalni umetnik) su zasebna umetnička dela, priče i svetovi za sebe, kao podtekst i kao jedan od podslojeva smisla. Tu istu ulogu imaju animacije i ilustracije različitih autora. Vizuelna predstava Stereo Banane velikim delom čini i defile kultnih ličnosti niške alternativne kulture i urbanih legendi. To je manir kome je Stereo banana ostala od početka dosledna. U spotovima prepoznajemo Ćaleta (Bokal oseća stvarnost), Maksu (član nekadašnje rep grupe D-fence, pisac, glumac niškog Narodnog pozorišta), Taza, Stamenču, Bobija... sve same "prave (niške) glave". To samo potvrđuje da Stereo Banana nije nastala i opstala tek tako. Ako se bavimo pitanjima uspeha, zaključujemo da su imali podršku, potporu, mnogo dobre ljude i mnoštvo lucidno kreativnih saradnika oko sebe. Pokazali su da su spremni za rast. Razvijaju se, nadograđuju, otvaraju i usložnjavaju gradeći novu paradigmu na domaćoj i regionalnoj hip-hop sceni tekstualno, vizuelno, muzički, tehnički, producentski. Pored toga, za nešto više od decenije postojanja ispisali su neke od najvažnijih stranica u istoriji domaće hip-hop scene, s tendencijom da predstojeća izdanja komotno mogu krasiti i njenu naslovnicu.

Ana Bjes