Jedini način da započnem je sa pričom da mi je KISS omiljeni bend. E sad, malo je komplikovano reći ovaj bend obožavam i ni jedan drugi mu nije ni za prići, jer nije tako. Jednostavno, kad sam počeo da sviram, da slušam rokenrol, KISS se pojavio kao bend koji me je obuzeo. Počeo sam da sviram bas zbog Simonsa i to je činjenica. Vremenom sam prestao da ih slušam, kao što to obično biva, ali nisam ih zaboravio, samo sam želeo da proširim vidike. Ali i dalje je postojala želja da ih vidim uživo. Uvek sam govorio da je to bend koji želim da vidim pre nego što nestanem i doživeo sam to.

S obzirom da su svi portali već objavili objektivni izveštaj, tipa: počeli su sa ovom pesmom, završili sa onom, ideja mi je da stvorim varijantu subjektivnog izveštaja, iako to deluje kao paradoks. 

foto: Simona Sićović
Kao prvo, Arena tog 9. jula nije bila prepuna, ali nikome to nije bilo ni bitno. Svi koji su trebali da dođu došli su, naravno, klasifikovani po ceni karte koju su kupili. Fan pit ekipa koja vidi tačno ispred, oni obični kojima je ograda na sredini arene. Sve vreme sam želeo da se sruše ograde i da svi budemo jedno.

Predgrupa je pokidala, iako nisam imao predstavu ko su oni, izgleda da su se pripremili. Ali koga briga za predgrupu, makar meni nije bilo. Iskreno… Želeo sam da ispunim svoj dečački san; da gledam Simonsa kako palaca jezikom i da mi pukne glas od pevanja i dranja do tog stepena da mi ni Tantum Verde ne može pomoći posle toga. I uspeo sam u tom procesu.

Za verne fanove, koncert je bio najbolji na svetu. Situacije koje se ne mogu opisati. Skakanje, ludnica, zezanje, potpuna nenormalnost gledajući matorce kako sa šminkom i dvadeset kilograma kostima na sebi skaču i prave haos. I stvarno su pokidali.

Oduvek sam želeo da odem na koncert našminkan, ali na kraju, nismo to odradili sa spikom, ma zajebi idemo da ih gledamo. A drugi i nisu baš pratili tu logiku, te smo sa svih strana mogli videti starije i veoma mlade ljude kako našminkani skaču, pevaju pesme iz sedamdeset i četvrte godine i doživljavaju ekstazu.

Ovo je prvi koncert gde nije postojao sekund dosade. Jer uvek postoje te sekunde kada neko pretera i onda, koliko god voleo bend, u fazonu si: „Ajmo sledeću pesmu…“ Savršeno ukomponovano sve, sličan osećaj sam imao kada sam bio na AC/DC-ju na Partizanovom stadionu, mada lično bih više voleo da sam gledao Axl-DC varijantu sa omiljenim pesmama kao što su Riff Raff i Rocker. Ali Avaj!

foto: Simona Sićović
Satima pred koncert, uvažena grupa hrišćanski orijentisanih ljudi su protestvovali protiv događaja, što me je podsetilo na film „Detroit rock city“. Bio sam u fazonu: „Da li je moguće da i dalje postoji ekipa koja veruje da Kiss predstavlja nešto satanističko u sebi?“ Realno, bend, kome je glavna tematika seks, ljubav i rokenrol, ne može biti satanistički, ali dobro predrasude i dalje postoje.

U krajnjoj liniji, Simons jeste bljuvao vatru i jeste izbacivao lažnu-krv iz ustiju pre nego što se popeo iznad svih nas i pevao: „God of Thunder“, ali dragi moji, to je performans, a ne ritualno prizivanje duhova. A mi smo iz publike uživali, gledajući ih kako, šatro, poslednji put sviraju, iako su se odali u par momenata da bi želeli da se vrate. A vratiće se, svi znamo da će se vratiti. A i da se ne vrate, ostavili su trag, a to je ono što je bitno.

Tragove u srcima i dušama posmatrača, fanova, armije koja nikada neće odustati od ideje da KISS jeste, i uvek biće: „THE HOTTEST BAND IN THE WORLD!“

E to je ono što će ostati posle Zagreba.

Makar meni…

Stefan Megić