Opsednuta sam duhom serijskog ubice iz XVIII veka koji se pretvorio u zeca, ali u stvari nikad nije ni postojao?“ Ova rečenica otprilike najbolje opisuje strip o kome ćete trenutno čitati, utoliko što je ona onoliko nejasna i ambivalentna koliko i svaki drugi mogući opis ovog remek-dela do sada.


Godina je 2019-ta. Otprilike je 20 i kusur godina prošlo otkako je Saša Jovanović, autor, poreklom Srbin (rođen u Hrvatskoj, školovan u Srbiji), u Amsterdamu počeo rad na priči koja je tek skoro realizovana putem štampe. Dakle, 20+ godina za skoro 300 tabli stripa – to se zove posvećenost. Strip je u originalu objavljen pod naslovom „Het Konijn“ (a autor pod poholanđenim imenom Sasha Jovanovich) od strane izdavačke kuće „Scratch Books“. U međuvremenu, table iz dotičnog stripa je njegov prijatelj, Nenad Cvetičanin (i ovde sleduje duža digresija; Nenad Cvetičanin i Nenad Cvitičanin nisu iste osobe – prvi je poznat niškim rokerima kao član grupa „Arnold Layne“ i „Dobri Isak“ a čitaocima svojim prvim romanom „Ωmega“, drugi je strip crtač koji se istakao radom na stripovima „Dead End Kids“, „Slate“, „Begunac“ i „Konstantinovo raskršće“) prosledio Igoru Kordeju, koji ih je naknadno prosledio čelnicima izdavačke kuće „Besna kobila“, ornim da isto izdaju. Otprilike u periodu pripreme srpskog izdanja „Zeca“ sam stupio u kontakt sa Jovanovićem zarad informacija o njegovom angažmanu na časopisu „Happy Metal“ (koji sam i recenzirao pride); u to vreme je objava „Zeca“ u Srbiji čuvana kao tajna, te me je zamolio istu da ne odam pre samog izlaska stripa. Budući da je do izlaska i došlo 2021. godine, mislim da je sada bezbedno o istom pričati. Bezbednije je kupiti ga, naravno, što toplo preporučujem.

U svom intervjuu za „Strip Blog“, Jovanović je naglasio da nije imao prilike da vidi srpsko izdanje „Zeca“, ali da je ubeđen da je kvalitetno ištampan i prezentovan. I nije pogrešio; od svih recentnih kupljenih stripova u Srba, malo njih ovako dobro izgleda (na ovaj spisak, barem po pitanju estetike i kvaliteta štampe, dodao bih „Laidbackz“, „Big Rock Energy“ i „Prokleto igralište“). Zaista, od svih do sada objavljenih domaćih stripova, „Besna kobila“ se potrudila da se ovaj ističe, i u tome uspela junački. Od papira do poveza i korica, sve je na mestu. Ali, da citiram jednog poznanika iz jedne neimenovane izdavačke kuće, ne treba da zavaraju korice i štampa. Opet anegdota. Jednom sam bitisao na štandu dotičnog izdavača za vreme sajma knjiga i primetio omanju knjižicu sa tvrdim koricama i žestokim šljašom od naslovnice. Pre nego što sam uspeo propisno da podignem dotičnu knjigu, taj moj poznanik je lagano istu poklopio šakom i odmahnuo mi je glavom znalački (u isto vreme se bavio mušterijama). Nakon što je našao slobodan trenutak, naglasio mi je da izbegavam dotičnu knjigu kao tumor. Izgleda da je to bila neka zbirka poezije izvesne snajke-kamenjarke koja je finansije za iste dobila od svog budžovana muža. U prevodu, prelepo štampana stvar, ali je hartija istrpela neke žestoko gangrenozne misli. Ekvivalent toga bi bila ona narodska „тата прод'о њиву да 'ћерка може да певка на 'Звезде Гранда'“.

Naravno, „Zec“ nije jedno takvo delo. Ova grafička novela je, objektivno, jedno od najboljih izdanja u srpskom stripu u zadnjih nekoliko godina (premda je originalno objavljena u Holandiji). Opisati istu priču ukratko je nemoguće, ergo sam se poslužio onim citatom na početku recenzije – da, postoji čovek odeven u zeca unutar stripa (i ovaj izraz „postoji“ koristim sa mnogo rezervi) i da, radnja se usredsređuje na njega (opet, glagol „usredsređuje“ ne treba ovde uzeti bukvalno, niti zdravo za gotovo). Ako bismo gledali površno priču, rekli bi da izvesni Laru i izvesni Hjun imaju neki dil u Amsterdamu koji uključuje izvesnu Ester i izvesne demonolike ljude (i par izvesnih medveda), pa se i izvesni Rik ubaci u priču, i taj dil dovodi do konfrontacije, spletki, intriga, borbi, par apokalipsi između, par epskih sukoba između svetova, ili unutar istih, ili van istih, ili svuda, ili nigde, da bi se sve na kraju svelo na ne preterano otvoreno rešiv srećan kraj. Ponavljam, ovo je ako bismo sve površno gledali. Inače je priča „Zeca“ u biti jedno neopisivo komplikovano zajebavanje sa formom i poigravanje sa različitim žanrovima, tropovima, pa i načinima pripovedanja, sa neizostavnim meta-zezanjem i dovoljno prostora za interpretaciju.

Ako ispratimo kreativni proces Jovanovića, vidimo i zašto je „Zec“ po pripovedanju takav. Sam autor je naglasio (i privatno i u sklopu pomenutog intervjua) da ne stvara konvencionalno, da nije neko ko standardno napiše tretman za priču, pa scenario, pa storibording, itd. Više je neko ko pušta da ga sloboda vuče, da kreativni nagon izgura svoje. Pa makar to rezultiralo u gomili kadrova spremnim na ređanje. No, to je Jovanović kao pisac. Strip čitaoce je, pak, više privukao Jovanović kao crtač. Njegov stil je i te kako prepoznatljiv ovde – Majk Minjola ga tu negde iz prikrajka pozdravlja (a nedaleko za njim se kreću Dankan Fegredo, Majkl Ejvon Oeming, Konstantin Vitkov Titis i Branko Tarabić) i smeška se. Naravno, Jovanović je i naglasio da mu je Minjola jedan od nekolicine uzora na polju stripa, te ne čudi što je odabrao upravo sličnim stilom da prikaže priču „Zeca“. Ali Jovanović nije neko ko čisto kopira estetiku drugog autora (nažalost, takvih autora je danas previše). Naprotiv, Jovanović je nadodao jednu potpuno novu dimenziju, sa holivudskom (usuđujem se da kažem i anime) koreografijom i kinetikom kakve prosto nema u Minjolinim delima (odnosno da se ispravim, kinetika kod Minjole postoji, ali predstavljena na potpuno drugačiji način). Ekspresivnost Jovanovićevih likova je takođe mnogo pristupačnija i naglašenija, što ih odmah izdvaja od pomalo surovih lica kakva kod Minjole i Fegreda srećemo. Boje su jarke i oštre, ali to je zato što tu mahom služe da pojačaju crno-beli crtež ispod; Jovanović naglašava da preferira crno-bele stripove, te samim tim i ne čudi što je boja iskorišćena ovde kao puko sredstvo pre nego integralni deo originalne ideje. 

„Zec“ je dobio solidan prijem kod publike, jer retko koji autor sa naših prostora ume da ovako originalno stvori čitav jedan novi svet (opet, izraz koristim s rezervama; kad pročitate „Zeca“, biće vam jasno zašto) i da održi pažnju stotinama tabli od prve do poslednje korice. Svako je tu pronašao nešto. Nekim čitaocima se svidela nezaustavljivo divlja priča koja kao da nema kočnice i koja skače s koncepta na koncept s lakoćom. Drugima se svideo crtež, posebno akcione scene. Trećima su dijalozi bili interesantni, jer zvuče moderno i sveže, bez obzira što je autor stripa u zrelim godinama. Meni, pak, je predstava ključnih likova ostavila najviše utiska, pogotovo nedostatak pigmenta kod glavnog lika sa zečjom maskom i kod Ester (svako ko me poznaje znaće da imam afiniteta prema čitanju priča o izvesnom albino caru sa zmajevog ostrva Melnibone). U domaćem stripu, gde među glavnim likovima mahom defiluju junaci epskih pesama, vampiri, satirične kreature koje zezaju modernu politiku ili SF propalice sa maltene istom premisom, osveženje je videti junake kao što su, recimo, Junkskull iz „Big Rock Energy“, žrec iz „Prokletog igrališta“, Zion iz „Last Hope-a“, Filip i Olga iz „Knjiških moljaca“ i neimenovani zec iz „Zeca“. Naposletku, najbolji način da se istakne lik jeste da se to uradi slojevito, postepeno i kvalitetno. A slojeva u „Zecu“ bukvalno ima beskonačno. I ne, ne preterujem tom izjavom – ponavljam, kad pročitate, shvatićete.

Ukratko, „Zeca“ treba posedovati, pročitati i čuvati. Ne samo zato što je izvanredno nacrtan, napisan i objavljen. Ne samo zato što je priča originalna, likovi markantni, a laka interpretacija maltene nemoguća. A ne ni zato što vam ja to kažem. I ovde ide jedna činjenica koju sam namerno čuvao za kraj. Vidite, Jovanović, iako je bio okružen strip autorima još onda kada je bitisao u Srbiji osamdesetih i početkom devedesetih, nije imao veliki angažman u samom svetu stripa. Štaviše, sem par kraćih radova, nije imao ništa duže što bi ga stavilo rame uz rame sa tadašnjim majstorima i mladim nadama. Dakle, kad se celokupna njegova karijera u devetoj umetnosti uzme, „Zec“ je njegovo prvo kompletno veliko delo. A kada vam je prvenac ovako nenormalno dobar, to znači da nešto radite kako treba. A to pride znači da će publika nezaobilazno tražiti još. E sad, da li će dobiti još nešto od Jovanovića? Pa, to ostavljam na vama da pretpostavljate, pogotovo dok budete listali stranice ove grafičke novele o depigmentisanom junaku sa maskom i abnormalno dugim zečjim ušima.

Ivan Veljković, 30. aprila 2022.