Kada je, već priznat, slavan i ovenčan Nobelom, Josif Brodski na jednom predavanju na pitanje da izdvoji najboljeg prozaistu postrevolucionarne Rusije ispalio ime ovog čoveka, puna sala Harvardovog univerziteta je, nemajući pojma o kome se radi, ostala nema.

Autoritet nobelovca tog je trenutka iz pepela izvadio zaboravljenog i mističnog autora na površinu i bilo je za očekivati da podari nov i bogat život njegovom nevelikom i naglo prekinutom stvaralaštvu. Bez mnogo uspeha, sva je prilika, iako je ne samo njegova pisana reč već i mitski nestanak sa javne scene i verovatno samoubistvo, bilo gotovo idealna podloga za otvaranje kult statusa u širim krugovima.

No, decenijama nakon događaja na Harvardu, a gotovo vek od momenta njegovog nikad razjašnjenog nestanka, za Leonida Dobičina se zna, ali uglavnom u usko profilisanim čitalačkim krugovima i književnim salonima koji ostaju zatvoreni sami u sebe. Periodično ga se spomene, prevede, a u retkim prilikama i pročita, no to ne doprinosi omasovljenju njegovog kvantitativno skromnog opusa. Tim pre je poduhvat retko kvalitetnog domaćeg izdavača vanredno vredan, bogat i važan jer je u dve knjige spakovao kompletnu zaostavštinu kratkih priča kao i jedini za života objavljeni roman, u apsolutno fantastičnom i posebno hvale vrednom prevodu koji je vodeći računa o svakoj reči, svakom detalju, prelepo preneo na papir svu njenu veličinu. 

Kolekciju priča iz ove knjige otvaraju radovi iz njegove prve zbirke, hronološki složeni i datumirani. Tematski, mirisno, pa i atmosferom slične i uglavnom ultimativno kratke epizode iz svakodnevnice, zapravo detalji epizoda, gotovo zamrznuti trenuci, opisani sa zapanjujućom jednostavnošću, perfektnim izborom reči, sintaksom koja diše, na granici arhaičnosti i sa otvorenim prezirom prema novoj, revolucionarnoj, crvenoj stvarnosti. Taj se prezir oseća, ne posustaje i ne odustaje sve do kraja, meljući sve pred sobom i otvoreno ismevajući osnovne postulate nove sovjetske realnosti. Neprestani vonj kiselog kupusa u vazduhu, proleterske pesme po ulicama, zakovitlana haotična galama, tragovi bezakonja i nasilja, i iznad svega bezbožništvo koje ga je, sva je prilika, posebno bolelo.

Ne sećam se kada sam u nečijem pisanju toliko osećao dah religije, njeno prisustvo u dnevnoj rutini koje je nenametljivo, duboko ukorenjeno u ljudima koji se u novom svetu bez te duhovnosti ne snalaze. U tom verovanju, u većini priča, majka junaka ili junakinja je ta koja je nosilac vere, domaćica, obična žena, ona je ta koja ne da na boga. Parohije, sveštenstvo, službe, i crkve, crkve koje kod njega „stoje“, za razliku od ljudi. Crkve koje su tu, ukopane i sveprisutne, zauvek. I pored spaljivanja drvenih lutki boga, i pored skrnavljenja svetina, u jednoj od poslednjih priča, u otvorenoj debati koja je imala za cilj dokazivanje postojanja tvorca, Dobičinov stav odnosi konačnu pobedu, na apsurdno duhovit način.

Kad uronite u prozu Leonida Dobičina, vrlo brzo shvatite zašto zapravo nema prostora omasovljenju, iako ona vrišti od minimalističkog lirskog kvaliteta, autentične i kolažne naracije, od cinizma i gotovo bizarne duhovitosti. No, pored te ogoljene jednostavnosti u opisima, naočigled naglašenog bukvalizma u pripovedanju, pisac zahteva budnog i proaktivnog čitaoca, i to svo vreme, bez daška pauze. Čitaoca spremnog da to pripovedanje premošćava i spaja, da učestvuje i dopunjuje. Jer, Dobičinovi opisi su tek miniigrokazi, poludovršene sekvence koje se smenjuju u superbrzim rezovima i u kojima je dijalog u jednom trenutku obično jutro u nečijoj kući, da bi već u sledećoj rečenici on postao večernja igranka u zadimljenom ambaru. Kako su i šta junaci radili između te dve slike, na vama je da nacrtate. A junake pak, kao retko gde, mnogo bolje i dublje opisuje njihovo ćutanje, ili pokoja reč koju prozbore, ili izolovani postupci, nego li opisi spoljašnjeg ili unutrašnjeg sveta ili stava, fantastična stvar.

Potpuno čudnovato stvaralaštvo. Na granici apsurda, koju neretko i drsko i pređe. Fragmentirano. Tako očigledno nedovršeno i prekinuto pre nego se razmahalo u ko zna kakvim delima, vidi se to u jedinoj „većoj“ pripovesti koja čini gotovo trećinu ukupne zbirke, i koja je otkopana decenijama kasnije, koja pokazuje sa kakvim darom i sposobnošću je autor bio u stanju da stvara i duže forme, i dalje džezerski iseckano, aritmično, ali grandiozno i stabilno. Daleko najbogatija i najkvalitetnija priča koju sam skoro pročitao. Nadam se i skori uvod u jedini autorov roman, Grad N.

Ne znam da li ga treba stavljati među ruske klasike. Ne znam ni da li vredi razmišljati na tu temu. Stojeći pred kućnom policom, zapravo ne znam ni gde bih sa njim. Poseban tip.

Marko Gaić