Ne znam rekoh li to i u jednom ranijem tekstu ovde, no, Otkrivanje samoće je bio gotovo slučajno pozajmljeni primerak iz biblioteke, kojeg, nakon ekstatičnog prvog, pa drugog čitanja, pa prvog pa drugog pozajmljivanja, svesno i namerno nisam vraćao punih petnaest godina. Stizale su periodične opomene, lagao sam u retkim susretima na ulici, tihu i blagu bibliotekarku, da ću doći čim je pronađem. Zapravo, izdavač je više nije imao na lageru, limundo rasprodaje još nisu postojale, a ja sam osećao neutoljivu želju da tu melahnoličnu i divnu storiju o odnosu s ocem zadržim u kućnoj biblioteci, zauvek. U međuvremenu sam dublje upoznao autorov opus i stavio ga na listu najdražih, skupljajući svako novo izdanje, u redovnim godišnjim posetama sajmu, više no u obilascima tada još uvek intimnih i lepih gradskih knjižara.

Geopoetika je inače bila tačka okupljanja, važan element sazrevanja većine nas iz razreda, ne samo u književnom pogledu. Bili su dovoljno veliki da imaju mesto u unutrašnjem prstenu Hale1, i dovoljno mali da ih nikada ne doživite kao dominantnog i velikog igrača koji je tu samo zbog para. Imali su Murakamija, Ostera i Pamuka, što je značilo da su od starta imali ne samo kontakte, nego i meru ukusa, idealnu za gimnazijsko upoznavanje pravog života, koje nije trpelo otvoreni kič niti naglašeni mejnstrim, mada nikaad nije bežalo od onoga što se nalazi na pola puta odatle ka dubokim hodnicima alternativnih svetova. Barem u mom slučaju. Imali su i dan danas imaju tako kreirane i realizovane edicije, da bi o tome valjalo pisati zasebno, dugo i u talasima oduševljenja. Imali su, i dan danas imaju, taj ušuškani, elegantni i estetski beprekorno kreiran štand, dole desno, od kojeg se kreće u sajamsko kruženje i na kom se isto završava. Imali su, i uvek će imati, važno i posebno mesto. 

I, možda sam zato, godinama i sa uvek istom pažnjom, izbegavao detaljnije upoznavanje sa književnim opustom njenog tvorca, besmisleno se plašeći da će, ako i kad mi se ne dopadne, ukupna slika početi da bledi. Gledao sam ga u Autoportretu, slušao na radiju, i čekao da se čitanje namesti samo od sebe. Jer je tada najlepše. I eto, obzirom da su reizdali knjigu s početka, izmirio sam se sa lokalnom bibliotekom i tamo naleteo na Hroniku. Priča je dobila smisao. Nakon čitanja, u kom sam nakon dugo vremena opet prepoznao one iskonske, tanane i višeslojne emotivne epizode u odnosu s ocem, taj smisao se rastvorio u čitave tokove misaonih procesa.

U prvom od njih recimo, a nakon susreta sa većinom naslova iz NINovog užeg izbora za 2020. godinu, kada je postalo jasno da ste morali da duvate u jugonostalgične postlevičarske vetrove da biste se na istom našli (što u međuvremenu nastali neonacionalni bojkot manifest ne čitni mnogo upečatljivijim), bilo je tako osvežavajuće, tako drugačije, tako divno, čitati na sličnu temu sa racionalnom distancom, sa uznemirujućom hladnokrvnošću, sa odsustvom prenaglašene patetične jugonostalgije, ali ne bez ljubavi, kad i gde je trebalo i moralo. Pa i to izmeštanje naratorskog Ja u treće lice, a na koje sam čuo toliko gunđanja, je bilo sasvim očigledno potrebno, dobrodošlo i upečatljivo.

Nadalje, ovo je knjiga iz koje se toliko toga važnog može saznati. Čitav katalog informacija, događaja, pretpostavljam javno dostupan u raznim arhivama, prevashodno o društvenim i kulturološkim temama i fenomenima, licima i herojima, pomešan sa intenzivnim i isprepletenim sećanjima i razmišljanjima autora, koji je ne malom broju istih bio i svedok, ostavljajući to skromno, usputno, i gotovo iz senke prisutno tek da znate da je bio i video. Svašta. Jedinstveno gostovanje španske koride recimo, koncerte kultnih sastava, poznanstva s lokalnim herojima, korčulsku letnju školu, fenomen Bitlsa iz svih uglova, predivan arsenal tema. I iznad svega, i nakon svega, ova je knjiga gotovo omaž Koči Popoviću i onom što je sasvim možda moglo, a gotovo sasvim izvesno uopšte nije imalo šanse, da se dogodi, da je taj čovek bio prvi umesto prvi do prvog.

Nedavno sam u brzinskom razgovoru s prijateljicom čuo kako je pisala autoru, motivisana sasvim profesionalnim oduševljenjem na temu Osterovih prevoda, i kako joj je odgovorio, pristojno, dugačko i lepo, što ju je iznenadilo i obradovalo. Ne znam zašto. Pa to je direktor jedne Geopoetike i autor Hronike sumnje.

Marko Gaić